Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1500/06 (Akcionarsko društvo za osiguranje «Krajina Kopaonik» Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1500/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 1500/06, rješavajući apelaciju Akcionarskog društva za osiguranje «Krajina Kopaonik» Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Akcionarskog društva za osiguranje «Krajina Kopaonik» Istočno Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-120/04 od 29. marta 2006. godine i broj U-1088/03 od 22. septembra 2004. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/450-463/03 od 25. augusta 2003. godine, i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Sektora istrage, obavještavanja i kontrole velikih poreskih obveznika, Odjeljenja za kontrolu velikih poreskih obveznika, broj 01/0303/490-3-310.11/03 od 8. maja 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Akcionarsko društvo za osiguranje «Krajina Kopaonik» Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Mojović, advokatica iz Banje Luke, podnio je 23. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-120/04 od 29. marta 2006. godine, presude Vrhovnog suda, broj U-1088/03 od 22. septembra 2004. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 01/0104/450-463/03 od 25. augusta 2003. godine, i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Sektora istrage, obavještavanja i kontrole velikih poreskih obveznika, Odjeljenja za kontrolu velikih poreskih obveznika (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 01/0303/490-3-310.11/03 od 8. maja 2003. godine.
2. Odjeljenje je donijelo rješenje, broj 01/0303/490-3-310.11/03 od 8. maja 2003. godine, kojim je naložilo apelantu da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje obaveze, izvrše uplatu poreza u iznosima glavnog duga i kamata u u roku pobliže određenom u dispozitivu rješenja.
3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Odjeljenja, broj 01/0303/490-3-310.11/03 od 8. maja 2003. godine, Odbor je donio rješenje, broj 01/0104/450-463/03 od 25. augusta 2003. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta.
4. Apelant je protiv rješenja Odbora, broj 01/0104/450-463/03 od 25. augusta 2003. godine, tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom.
5. Vrhovni sud donio je presudu, broj U-1088/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen zakon, kao i da nije bilo bitnih povreda postupka. Sud je naveo da su odluke upravnih organa zasnovane na relevantnim odredbama tada važećih zakona: Zakona o poreskoj uprav i(«Službeni glasnik RS» broj 51/01), Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» broj 25/98, 40/98, 18/99 i 18/01) i Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» broj 25/02 i 30/02), Zakona o obezbjeđivanju sredstava za redovno i bezbijedno odvijanje željezničkog saobraćaja («Službeni glasnik RS» broj 15/96), Zakona o porezu na dobit preduzeća («Službeni glasnik RS» broj 14/92, 11/93, 19/93, 8/94 i 24/98), Zakona o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» broj 23/98 i 9/00) i Zakona o otpisu potraživanja («Službeni glasnik RS» broj 15/96)
6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude, broj U-1088/03 od 22. septembra 2004. godine, Vrhovni sud je presudom, broj Uvl-120/04 od 29. marta 2006. godine, zahtjev djelimično uvažio, pobijanu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja, a koji se odnosi na obračun poreza na promet usluga i posebnog poreza za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja na premije osiguranja ostvarene u periodu poslovanja apelanta od 28. maja do 31. decembra 2002. godine, tako da je u tom dijelu osporeni akt poništen, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija. U obrazloženju je navedeno da u konkretnom slučaju, u odnosu na dio osporenog akta koji je poništen, došlo do ispunjenja uslova iz člana 20. Zakona o upravnim sporovima, koji je primjenjiv u ovom predmetu («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94), a koji propisuje da se protiv pravosnažnih odluka sudova donesenih u upravnom sporu može podnijeti Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta, ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama nezakonito utvrđena obaveza plaćanja poreza i doprinosa. Također navodi da je pogrešnim tumačenjem ugovora koje je apelant zaključivao sa trećim licima, od strane poreskih organa, neosnovano utvrđena osnova za plaćanje poreza i doprinosa, te da je došlo do pogrešne primjene Zakona o porezima na dohodak, Zakona o radu, Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o doprinosima, Zakona o penzionoinvalidskom osiguranju, te Zakona o zdravstvenom osiguranju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud prvenstveno konstatira da su osporene odluke, kojim je apelant obavezan da izvrši uplatu poreza, zasnovane na relevantnim odredbama zakona koji reguliraju poreske obaveze a koji zakoni su bili na snazi u vrijeme vođenja postupka.
10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati poreze i doprinose, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Naime, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz odredbi poreskog zakonodavstva (vidi tačku 5 odluke) koje su važile u vrijeme vođenja predmetnog postupka, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih i drugih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP 652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a imajući u vidu da je u prethodnoj tački ove odluke konstatirano da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na propisima koji reguliraju predmetnu oblast, a kako u konkretnom slučaju nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi, prema kojim mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije
Zvonko Mijan Valerija Galić