Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1664/07 (A. M.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1664/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 1664/07, rješavajući apelaciju Amre Merdžanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Merdžanić podnesena protiv odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/98/514 od 7. jula 2004. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Merdžanić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000449 od 5. jula 2007. godine, rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 25-31-3599/07 D od 28. marta 2007. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar broj 05-
31-63/05 od 20. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1664/07 od 27. augusta 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. Amra Merdžanić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, advokati iz Sarajeva, podnijela je 13. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava), broj CH/98/514 od 7. jula 2004. godine. Apelantica je 20. jula, 2. augusta i 14. augusta 2007. godine, Ustavnom sudu podnijela dopunu apelacije. U dopuni apelacije od 20. jula 2007. godine apelantica je osporila presudu Kantonalnog suda, broj 009-0-U-07-000449 od 5. jula 2007. godine, koja je donesena u predmetu izvršenja nevedene odluke Komisije za ljudska prava. Apelantica je u ovoj dopuni apelacije zatražila donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Općini Centar
– Općinskom načelniku, Službi za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Općinska služba) da je deložira zajedno sa sinom iz stana u Sarajevu, u ulici Odobašina, broj 45/IV (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je osporenom odlukom Komisije za ljudska prava vraćen u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava, Bogdanu Putniku (u daljnjem tekstu: raniji NSP). U dopuni apelacije od 14. augusta 2007. godine, apelantica je obavijestila Ustavni sud da je saglasno zaključku o dozvoli izvršenja Općinske službe, broj 05-31-63/05 od 20. februara 2007. godine, zakazana deložacija iz stana u ulici Odobašina, broj 45/IV za 28. august 2007. godine u 9 sati.
2. Ustavni sud je, odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1664/07 od 27. augusta 2007. godine, usvojio zahtjev za privremenu mjeru, te je naložio nadležnoj Općinskoj službi da obustavi postupak izvršenja zaključka o dozvoli izvršenja broj 05-31-63/05 od 20. februara 2007. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Apelantici je rješenjem Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga, broj 02-1099-994-92 od 25. augusta 1994. godine dodijeljen na privremeno korištenje stan u Sarajevu, u ulici Odobašina broj 45/IV, a rješenjem Zajedničke komande vojske Federacije Bosne i Hercegovine, broj 8/27-6-TR-
980/04 od 27. maja 2004. godine predmetni stan joj je dodijeljen na trajno korištenje. Nakon toga, apelantica je sa Ministarstvom odbrane Federacije Bosne i Hercegovine – Zajednička komanda Vojske Federacije, Uprava logistike zaključila ugovor o korištenju spornog stana, broj 28-5-U-
9755/04 od 5. jula 2004. godine.
4. Odlukom Komisije za ljudska prava, broj CH/98/514 od 7. jula 2004. godine, koja je donesena po prijavi ranijeg NSP podnesenoj Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu 9. aprila 1998. godine, naređeno je Federaciji BiH da osigura da se podnosiocu prijave dozvoli da se vrati u posjed stana i da osigura da se uknjiži kao vlasnik spornog stana u zemljišne knjige kod nadležnog suda.
5. Raniji NSP je, zatim, dopisom od 15. juna 2006. godine, obavijestio Komisiju za ljudska prava o tome da Federacija BiH nije postupila u skladu s odlukom Komisije, pa je Ustavni sud, 9. maja 2007. godine donio rješenje o neprovođenju odluke Komisije za ljudska prava broj CH/98/514, u kojoj je konstatovao da zaključak broj 3. navedene odluke, kojim je naređeno da Federacija BiH osigura ranijem NSP povrat u sporni stan i uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, nije implementiran, kao i da se ovo rješenje, u skladu «s pravilom 56. stav 2. Pravila procedure Ustavnog suda» dostavlja Federaciji BiH kaoo odgovornoj strani i nadležnom tužiocu radi daljnjeg postupanja po rješenju o neizvršenju.
6. U međuvremenu, u vezi s izvršenjem osporene odluke Komisije za ljudska prava, Općinska služba je donijela zaključak o dozvoli izvršenja, broj 05-31-63/05 od 20. februara 2007. godine, kojim je utvrdila da sporni stan koji koristi apelantica nije proglašen napuštenim, niti je stavljen pod privremenu upravu Općine Centar, te da se isti vraća u posjed ranijem NSP. Istim zaključkom apelantici je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana i naloženo joj da u roku od 15 dana od dana dostavljanja zaključka napusti stan, s tim da žalba na zaključak ne odlaže izvršenje zaključka.
7. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 25-31-3599/07 D od 28. marta 2007. godine, odbijena je žalba apelantice podnesena protiv Zaključka o dozvoli izvršenja Općinske službe, broj 05-31-63/05 od 20. februara 2007. godine, kao neosnovana. U ovom rješenju je navedeno da je Uprava utvrdila da je prvostepeni postupak pravilno proveden i da je zaključak na zakonu osnovan. Naime, Uprava je navela da je zahtjev ranijeg NSP za izvršenje odluke Komisije za ljudska prava proslijeđen nadležnom prvostepenom organu 1. februara 2005. godine, ali da je prvostepeni organ prvobitno zahtjev za izvršenje odbacio uz obrazloženje da je za provođenje odluke Komisije za ljudska prava nadležna Federacija BiH. Raniji NSP je protiv ovog zaključka o odbacivanju zahtjeva za izvršenje izjavio žalbu, pa je spis dostavljen Upravi na postupanje, «po preporuci Ureda za zastupanje pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, broj 02-06-145/04 od 22.08.2006. godine i posebnog izvještaja Institucije Ombudsmana, Centralnog ureda u Sarajevu broj O-41/06 od 19. jula 2006. godine, o kršenju prava na dom i imovinu Putnik Bogdana od strane Općine Centar Sarajevo, zbog odbijanja da provede Odluku broj CH/98/514 od 7. jula 2004. godine, sa uputama i upozorenjima da sud odluke Komisije za ljudska prava konačne i obavezujuće i da su Federacija i svi njeni organi vlasti dužni izvršavati naloge iz odluke Komisije». Uprava je usvojila žalbu ranijeg NSP protiv zaključka o odbacivanju zahtjeva za izvršenje odluke Komisije za ljudska prava, obrazloživši da je Općina Centar nadležna služba za provođenje odluke Komisije za ljudska prava, te da je dužna preduzeti mjere kako bi odluka Komisije bila provedena u dijelu koji se odnosi na vraćanje stana u posjed ranijem NSP, a predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
8. Kako je u ponovnom postupku Općinska služba donijela zaključak o izvršenju kojim je dozvolila izvršenje konačne i obavezujuće odluke Komisije za ljudska prava, Uprava je zaključila da je žalba apelantice protiv takvog zaključka neosnovana, te da svi navodi koji se odnose na osporavanje odluke Komisije za ljudska prava nemaju utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, budući da su odluke Komisije za ljudska prava konačne i obavezujuće i da su iz dužni izvršavati svi organi vlasti.
9. Apelantica je protiv ovog drugostepenog rješenja podnijela tužbu, pa je Kantonalni sud, presudom broj 009-0-U-07-000449 od 5. jula 2007. godine, tužbu odbio. U obrazloženju navedene presude navedeno je da je prvostepeni organ, rješavajući u ponovnom postupku zahtjev ranijeg NSP za izvršenje odluke Komisije za ljudska prava, donio zaključak o dozvoli izvršenja te odluke, postupajući u skladu s uputama drugostepenog organa. Imajući u vidu pravilo 62. Pravila procedure Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH («Službene novine FBiH» br. 33/05 i 51/05), prema kojem su odluke Komisije konačne i obavezujuće i dužno ih je poštivati svako fizičko i pravno lice, te svi organi vlasti tužene strane u smislu Sporazuma o ljudskim pravima, te da ove odluke ne podliježu preispitivanju u smislu čl. 7. i 8. Sporazuma, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi postupili pravilno i zakonito kad su dozvolili izvršenje konačne i obavezujuće odluke Komisije za ljudska prava.
10. Apelantica smatra da je osporenim odlukama Komisije za ljudska prava, Kantonalnog suda i upravnih organa povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda o kršenju navedenih prava, apelantica je navela da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu koji koristi od 1994. godine, te da taj stan predstavlja njen dom. Takođe, apelantica detaljno izlaže zbog čega smatra da je osporena odluka Komisije za ljudska prava pogrešna, pozivajući se naročito na odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Također, apelantica ističe da je raniji NSP riješio svoje stambeno pitanje sticanjem prava na korištenje dva stana u Beogradu, te navodi da pravo ranijeg NSP na imovinu i dom nije ni na koji način prekršeno time što je stan njoj dodijeljen. Također, apelantica smatra da se ovakvom odlukom Komisje za ljudska prava raniji NSP stavlja u povoljniju poziciju u odnosu na druge slučajeve u kojima je Ustavni sud donio drugačije odluke, kao npr. odluku AP 2531/05.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;» [...]
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Dopustivost u odnosu na odluku Komisije za ljudska prava broj CH/98/514
12. Apelantica u prvom redu osporava odluku Komisije za ljudska prava broj CH/98/514 od 7. jula 2004. godine. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud je u svojoj stalnoj praksi naglašavao da nema nadležnost preispitivati odluke Doma i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud je stalno naglašavao da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. prosinca 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedan drugog. Iz ovog proizlazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) je uspostavljen Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a ima nadležnost odlučivati o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ima za osnovu član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članu VI/3.b), već i u članu VI/3.c). Odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine odnose se na nadležnost Ustavnog suda u pogledu pitanja koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a odnose se na to je li zakon, o čijoj valjanosti ovisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom i njezinim protokolima. Bez ikakve sumnje je da autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom bude uključen među ove institucije koje trebaju biti nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu na preliminarna razmatranja.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje nalaže da se zaključi da autori nisu imali namjeru dati ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štoviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i Dom treba da funkcioniraju kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj U 7/98 od 26. februara 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 9/99). Kako je Dom prestao postojati 31. prosinca 2003. godine, Komisija je prema posebnom sporazumu preuzela njegov mandat da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. prosinca 2003. (vidi npr., odluka Ustavnog suda broj AP-513/04 od 27. oktobra 2004. godine, AP-1517/06 od 27. jula 2006. godine ili AP-2479/07 od 25. januara 2008. godine).
14. Iz navedenog slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u odnosu na navode kojim se osporava odluka Komisije za ljudska prava broj CH/98/514 od 7. jula 2004. godine.
b) Dopustivost ratione materiae
15. Apelantica dalje osporava presudu Kantonalnog suda broj 008-0-U-07-000449 od 5. jula 2007. godine, koja je donesena u vezi s postupkom izvršenja konačne i obavezujuće odluke Komisije za ljudska prava, smatrajući da joj je ovom presudom i rješenjima upravnih organa koja su prethodila osporenoj presudi prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1., pravo na dom iz člana 8. i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.
16. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv SR Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Također, Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94 i odluka Ustavnog suda broj AP 479/08 od 11. marta 2008. godine).
17. Ustavni sud ističe da apelantica osporava odluke donesene u postupku izvršenja konačne i obavezujuće odluke Komisije za ljudska prava. U ovom postupku nije se ni na koji način odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelatnice kao izvršenika, niti je funkcija ovog izvršnog postupka da na bilo koji način riješi «spor» o tim pravima apelatnice, već da pruži zaštitu interesa onih čija su građanska prava i obaveze utvrđene konačnom sudskom odlukom čije se izvršenje traži. U tom smislu, Ustavni sud je također konstantno ukazivao da pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda čini sastavni dio prava na pravično suđenje, te da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje tražilaca izvršenja (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine), te da krši i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
18. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim odlukama Kantonalnog suda i upravnih organa ni na koji način nije odlučivano o bilo kakvim građanskim pravima apelantice, već se samo postupa u skladu sa konačnom i obavezujućom odlukom Komisije za ljudska prava, iz čega slijedi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 8. Evropske konvencije, a imajući u vidu prethodni zaključak da u konkretnom izvršnom postupku nije odlučivano o bilo kakvim građanskim pravima apelantice, slijedi da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije ratione materiae neprihvatljivi. Osim toga, apelantica se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Međutim, ovo pravo na nediskriminaciju iz Evropske konvencije nije samostalno, već je akcesorne prirode, što znači da se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Kako je već zaključeno da su navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. i prava iz člana 8. Evropske konvencije ratione materiae neprihvatljivi, to nije moguće ispitati ni eventualnu diskriminaciju po članu 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim članovima. Stoga je i ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje ili ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo odluke o privremenoj mjeri broj AP 1664/07 od 27. augusta 2007. godine.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić