Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2519/07 (D. L.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2519/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 2519/07, rješavajući apelaciju Dušana Lajšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Lajšića podnesena zbog nepostupanja Okružnog tužilaštva u Banja Luci u predmetu broj KT-II-479/04, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Lajšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Okružnog tužilaštva u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) u predmetu broj KT-II-479/04.

2. Finansijska policija, Područni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Finansijska policija) je podnijela krivičnu prijavu, broj 01/456.1.364-2/98 od 31. decembra 1998. godine, protiv apelanta i S.Č, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 226. stav 3. Krivičnog zakona, koja se kod Okružnog tužilaštva vodi pod poslovnim brojem

KT-II-479/04.

3. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da Okružni tužilac povodom krivične prijave, koja je podignuta protiv njega, nije postupio u razumnom roku i da su mu iz tog razloga povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant traži da Ustavni sud obaveže Okružno tužilaštvo da mu «[...] zbog štete po moralni dignitet i ličnost [...] koja se još uvijek proizvodi nepostupanjem Okružnog tužilaštva [...], isplati iznos od po 500,00 KM za svaku godinu za koju tužilaštvo odgađa da donese odluku predviđenu Zakonom o krivičnom postupku».

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

5. Član 6. Evropske konvencije garantuje svakom protiv koga je podignuta krivična optužba, između ostalog, pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred «nezavisnim sudom», pravo na odbranu i ravnopravan položaj s tužiocem, odnosno pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, jer smatra da Okružni tužilac povodom krivične prijave, koja je podnesena protiv njega, nije postupio u razumnom roku. Potrebno je stoga utvrditi da li je protiv apelanta u konkretnom slučaju pokrenut krivični postupak koji bi uživao garancije sadržane u članu 6. Evropske konvencije.

7. U skladu sa pravnom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, kod određivanja «razumnog roka» u krivičnim predmetima kao početak roka uzima se u obzir trenutak kada je podignuta optužnica, imajući pri tome u vidu autonomno značenje «optužnice» kao suštinskog, a ne formalnog koncepta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scopelliti protiv Italije, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 18).

8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je krivični postupak, po načinu na koji se pokreće, drugačji od građanskog postupka ili upravnog postupka, koji se pokreću po zahtjevu ili tužbi fizičkih i pravnih lica koje žele da ostvare ili utvrde svoja prava. Naime, karakteristika krivičnog postupka je u tome što je krivično gonjenje i pokretanje krivičnog postupka u nadležnosti nadležnog tužioca, u konkretnom slučaju Okružnog tužioca. Ova razlika je veoma bitna s tačke gledišta tumačenja pojma prava na pravično suđenje u smislu prava na pristup sudu. Ustavni sud primjećuje da postoji razlika u pravu pristupa sudu kada su u pitanju "građanski" i "krivični" predmeti. U građanskim predmetima, osoba ima pravo obratiti se sudu i pokrenuti postupak radi utvrđivanja svojih prava i obaveza, te na propisan i zadovoljavajući način izložiti svoj slučaj, koji će biti ispitan od strane nezavisnog i nepristrasnog suda. U krivičnim predmetima, pravo na pristup sudu podrazumijeva da optužena osoba ima pravo tražiti da se njen predmet rješava na sudu u razumnom roku, ako se takav postupak vodi, u skladu sa principima pravičnog postupka iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, to ne podrazumijeva da optužena osoba može zahtijevati pokratanje postupka, nastavak gonjenja, tj. krivičnog postupka, kako bi se definitivno utvrdila osnovanost krivične optužbe (vidi odluku Komisije za ljudska prava, Lutz protiv Njemačke, Presude i izvještaji, broj 123, od 18. oktobra 1985. godine, str. 35 i Komisija za Ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine Odluka broj CH/01/7192 od 1. augusta 2006. tač.20).

9. Naime, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jobardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, te Ustavni sud, odluka broj U-63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03) pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora cijeniti na osnovu postupka u cjelini, obzirom da se nedostatak, do kojeg se došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da, u principu, nije moguće odrediti da li je postupak bio pravičan ili ne dok se isti ne okonča i donese konačna sudska odluka.

10. Imajući u vidu navedene principe Ustavni sud konstatuje da u konkretnom slučaju Okružni tužilac, kao nadležni organ koji pokreće postupak po službenoj dužnosti, nije donio odluku koja se odnosi na pokretanje istrage protiv apelanta i da apelant nije optužen za krivično djelo. To znači da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta, u kojem bi se odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv njega, nije ni pokrenut. Samim tim nema ni pravosnažne odluke o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, što bi bio preduslov da Ustavni sud razmatra da li je apelant imao pravično suđenje pri utvrđivanju krivične odgovornosti ili ne (vidi mutatis mutandis Odluka o prihvatljivosti Ustavnog suda br. CH/02/10757, CH/02/10758 i CH/02/10759 od 7. februara 2007. godine, tačka 24.).

11. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom predmetu, jer nije došlo do „utvrđivanja krivice“apelanta. Slijedi da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

12. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

13. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2519/07 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio