Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2538/06 (N. P. i M. A.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2538/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2538/06, rješavajući apelaciju Nenada Pejića i Miljane Aleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Pejića i Miljane Aleksić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1365/05 od 25. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1280/04 od 20. jula 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-211/04 od 17. juna 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Pejić i Miljana Aleksić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su, 30. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1365/05 od 25. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1280/04 od 20. jula 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-211/04 od 17. juna 2004. godine.
2. Stavom 1. dispozitiva presude Općinskog suda broj P-211/04 od 17. juna 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je Šimo Pejić (otac apelanata, u daljnjem tekstu: Š.P.), na osnovu Ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnina, zaključenog 3. aprila 1992. godine sa državom SFRJ-SSNO-Vojno građevinska direkcija Sarajevo, stekao pravo vlasništva na trosobnom stanu u Tuzli, pobliže opisanom u stavu 1. dispozitiva predmetne presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da su nakon njegove smrti to pravo stekli apelanti sa suvlasničkim dijelovima od po ½, što je tuženi Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: prvotuženi) dužan priznati i trpjeti, kao i da su apelanti ovlašteni da se na osnovu predmetne presude upišu kao vlasnici i posjednici spornog stana u knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Općinskog suda. Stavom 2. i 3. dispozitiva navedene presude odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su rješenje broj 07/1-107-518 od 25. septembra 1998. godine, kojim je prvotuženi dodjelio sporni stan na korištenje drugotuženom Kasimu Mešiću (u daljnjem tekstu: drugotuženi), ugovor o korištenju stana broj 25-
5-/U-4803/98 od 13. oktobra 1998. godine, zaključen između drugotuženog i Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i hercegovine i ugovor o kupoprodaji stana broj 17-I-1855/00 od 31. avgusta 2000. godine, zaključen između Federalnog ministarstva odbrane i drugotuženog, ništavi, te da se na osnovu predmetne presude izvrši brisanje prava vlasništva i svih drugih prava upisanih u korist drugotuženog u knjizi položenih ugovora koja se vodi kod Općinskog suda, te da se drugotuženi obaveže da isprazni od osoba i stvari predmetni stan i isti preda apelantima u posjed. Takođe, navedenom presudom apelanti su obavezani da solidarno nadoknade drugotuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1877,70 KM.
3. Općinski sud je konstatovao da su apelanti u tužbi naveli da su zakonski nasljednici iza umrlog Š.P, koji je bio vlasnik spornog stana i isti koristio sve do svoje smrti 1. marta 1998. godine, poslije čega su deložirani iz tog stana. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da iz priloženih dokaza proizilazi da je Š.P. zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu spornog strana sa državom SFRJ-SSNO Vojno građevinskom direkcijom Sarajevo, na kojem je naknadno hemijskom olovkom upisan datum 3. april 1992. godine, te da je ugovor potpisan od strane Vojnog pravobranica, ali nije ovjeren na sudu. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je Š.P. ispunio sve novčane obaveze vezane za otkup spornog stana i da je među parničnim strankama nesporno da je nakon smrti Š.P, stan rješenjem prvotuženog dodjeljen na korištenje drugotuženom, koji je nakon toga zaključio ugovor o korištenju stana i otkupio stan zajedno sa svojom suprugom H.M. Takođe, Općinski sud je konstatovao da iz rješenja o nasljeđivanju tog suda broj O-275/98 proizilazi da su apelanti zakonski nasljednici iza umrlog Š.P, ali da navedenim rješenjem sporni stan nije uvršten u njegovu zaostavštinu, već samo novčana sredstva i nekretnine koje se nalaze na području Husina i Kiseljaka. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata iz prvog stava dispozitiva presude iz razloga što je članom 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasničko-pravnim odnosima) predviđeno na koji se način stiče pravo vlasništva, te da u smislu te odredbe pravni posao može biti samo pravni osnov za sticanje prava vlasništva, dok je za samo sticanje neophodan i upis u zemljišne knjige, kao uslov bez kojeg nema sticanja prava vlasništva. Pored toga, Općinski sud je zaključio da je upitna pravna valjanost ugovora o otkupu spornog stana u smislu zakona koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja. Nadalje, Općinski sud je konstatovao da je članom 39a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 15/02, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunoma Zakona o prodaji stanova) propisano da Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, ali kako je Š.P. umro prije donošenja tog zakona navedeni nalog nije izdat. Nadalje, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva umrlog Š.P, niti su bili u zakonitom posjedu stana, pa im u smislu člana 39a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, ne pripada pravo na podnošenje zahtjeva da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, niti to pravo mogu ostvariti u smislu člana 39c. istog zakona. Takođe, Općinski sud je zaključio da apelantima iz navednog razloga ne pripada pravo na povrat stana i kao ni pravo na poništenje akata navedenih u stavu 2. dispozitiva presude jer je članom 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 31/01, 15/02 i 54/04, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) navedeno da članovi užeg domaćinstva nositelja stanarskog prava uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti mogu otkupiti stan, ali kako se isti ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva umrlog Š.P. to pravo im ne pripada.
4. Apelanti su protiv presude Općinskog suda broj P-211/04 od 17. juna 2004. godine podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj Gž-1280/04 od 20. jula 2005. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio zahtjev apelanata za isplatu troškova žalbenog postupka.
5. Kantonalni sud je konstatovao da neosnovano pozivanje apelanata na odredbe čl. 23. i
38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer Š.P. za života nije preduzeo potrebne radnje u cilju otkupa spornog stana u smislu čl. 15. i 39. Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je podsjetio da je odredbom člana 15. Zakona o prodaji stanova propisano da prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO u skladu sa tim zakonom vrši Federalno ministarstvo odbrane, dok je odredbom člana 39. tog zakona (koja je važila i u vrijeme kada je Š.P. bio živ) propisano da će se nosiocima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji od njih koriste, prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu sa odredbama Zakona o prodaji priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate. Kantonalni sud je konstatovao da se jezičkim i suštinskim tumačenjem navedene pravne norme dolazi do zaključka da su svi nosioci stanarskog prava koji su zaključili ugovore o otkupu stanova sa odgovarajućim organizacionim jedinicama bivše JNA bili dužni da se u cilju otkupa obrate prodavcu takvih stanova, tj. Federalnom ministarstvu odbrane sa zahtjevom za kupovinu tog stana. U vezi sa tim, Kantonalni sud je zaključio da sama činjenica da je Š.P. prije rata zaključio ugovor o otkupu spornog stana nije dovoljna da se smatra vlansikom istog, a da su apelanti kao njegovi nasljednici mogli steći određena imovinska prava samo u slučaju da je on zaključio ugovor o otkupu spornog stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa je shodno tome, njihov zahtjev neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je napomenuo da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva umrlog Š.P. i s obzirom da Š.P. nije započeo postupak otkupa spornog stana, njima nebi pripadalo pravo da takav stan otkupe, odnosno da nastave postupak otkupa po odredbama člana 39a. i 39. Zakona o prodaji stanova, jer prema odredbama tog zakona pravo na otkup stana pripada licima koji su kao članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava to pravo prenijeli na sebe u smislu čl. 9. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova.
6. Protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1280/04 od 20. jula 2005. godine, apelanti su izjavili reviziju, koja je odbijena presudom Vrhovnog suda broj Rev-1365/05 od 25. maja 2006. godine.
7. Vrhovni sud je konstatovao da apelanti nastoje dokazati da je ugovor o otkupu stana koji je njihov otac zaključio sa SFRJ SSNO pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom stanu. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da taj ugovor nije pravni osnov za sticanje prava vlasništva s obzirom na iznijete razloge nižestepenih sudova koje je u potpunosti prihvatio i koji su potkrijepljeni odgovarajućom pravnom legislativom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su se apelanti pozvali na izmjenu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da su izgubili iz vida činjenicu da kupoprodajni ugovori koji su zaključeni između bivših nosilaca stanarskog prava i bivše JNA SSNO, sami po sebi ne prenose pravo vlasništva na kupca, jer to nije kupoprodaja predviđena Zakonom o vlasničko pravnim odnosima na osnovu koje se vrši prenos prava vlasništva u javne knjige, već se radi o otkupu stana u društvenoj svojini na kojem je postojalo stanarsko pravo, uslijed čega su procedura zaključivanja takvog ugovora, uslovi zaključenja i priznanje takvih ugovora prije uknjižbe u javne knjige regulisani Zakonom o prodaji, kao i da su prema posljednjoj izmjeni predmetnog zakona („Službene novine FBIH“ ,broj 54/04), koja je stupila na snagu prije donošenja prvostepene presude, ti uslovi pooštreni. Vrhovni sud je istakao da apelanti nemaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, a sve i da ga imaju, obzirom na neospornu činjenicu da je stan 2000. godine otkupljen od strane drugotuženog i njegove supruge, dakle prije nego što je počela teći parnica u predmetnoj pravnoj stvari, onda su mogli samo postaviti odštetni zahtjev protiv prvotužene u smislu izmjenjene odrebe člana 39e. stav 3. Zakona o prodaji stanova.
8. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je njihov otac zaključenjem ugovora o otkupu spornog stana i isplatom ugovorene cijene postao vlasnik stana, te da iz razloga što su univerzalni sukcesori svog oca predmetni stan predstavlja njihovu imovinu. Apelanti navode da je tačno da se njihov otac nije upisao u javne knjige kao vlasnik stana ali da to za vrijeme njegovog života to nije bilo moguće iz objektivnih razloga. Nadalje, tvrde da je neispravan stav nadležnih sudova koji su, pozivajući se na član 39a. Zakona o prodaji stanova, njihovog oca tretirali kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, iako je imao zaključen ugovor o otkupu stana i isplatio ugovorenu cijenu, te iako je drugim odredbama Zakona o prodaji stanova priznata pravna snaga ugovorima o prodaji stanova, koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. godine u slučajeviam kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
10. Apelanti se žale da je osporenim presudama učinjena povreda njihovog prava na imovinu, za koju smatraju da im treba pripasti kao nasljeđe. U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-275/98 utvrđeno da su apelanti univerzalni sukcesori Š.P, ali da tim rješenjem sporni stan nije uvršten u njegovu zaostavštinu, kao i da konkretnom slučaju apelanti nisu uspjeli u sudskom postupku dokazati da je Š.P. bio vlasnik spornog stana i da je nakon njegove smrti pravo vlasništva prešlo na njih, pa time nisu ni ostvarili svoje pravo na imovinu, za koju su očekivali da će je naslijediti. Shodno navedenom, Ustavni sud nalazi da je zahtjev apelanata za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić