Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2604/06 (I. Š.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2604/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-2604/06, rješavajući apelaciju Ilije Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Šimića, podnesena zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Zavidovićima u predmetu broj P-521/86 (novi broj P-44/00), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrinje, Republika Hrvatska, podnio je, 4. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-521/86.

2. Apelant je, 18. juna 1986. godine, podnio tužbu tadašnjem Osnovnom sudu u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Opštine Zavidovići radi naknade štete, koja je zavedena pod brojem P-521/86. Općinski sud je održao par ročišta, od kojih zadnje 10. septembra 1991. godine, koje je odloženo na neodređeno vrijeme, a apelantu je naloženo da uplati predujam za finansijsko vještačenje, što je apelant i učinio. U toku ratnih dejstava ročišta nisu održavana, da bi Općinski sud 15. marta 1996. godine donio rješenje broj P-521/86, kojim je prekinuo postupak u konkretnom predmetu zbog ratne opasnosti i ratnog stanja i kojim je odredio da će se postupak nastaviti nakon prestanka naprijed navedenih razloga ili na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti.

3. Nakon toga, Općinski sud je zakazao ročište za 21. februar 2002. godine, na koje apelant nije pristupio jer nije uredno obaviješten, obzirom da je promijenio adresu stanovanja. Općinski sud je odložio raspravu za 18. mart 2002. godine i naložio da se apelantu poziv dostavi putem oglasne table suda. Apelant nije pristupio na zakazano ročište, pa je Općinski sud, shodno odredbama čl. 200. i 201. tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: ZPP) donio rješenje broj P-44/00 od 18. marta 2002. godine o mirovanju postupka, kojim je odredio da će se smatrati da je tužba povučena ako ni jedna stranka ne pokrene postupak u roku od 4 mjeseca od dana početka mirovanja. U pouci o pravnom lijeku je određeno da protiv tog rješenja stranke mogu izjaviti žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Prema stanju spisa, predmetno rješenje je dostavljeno apelantu putem oglasne table suda i postalo je pravosnažno 18. aprila 2002. godine.

4. Nakon isteka roka za žalbu i vremenskog perioda mirovanja postupka, obzirom da ni apelant, ni suprotna strana nisu izjavili žalbu ili nekom radnjom u predviđenom roku prekinuli mirovanje postupka, Osnovni sud je donio rješenje broj P-44/00 od 22. jula 2002. godine da se smatra da je tužba apelanta povučena. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv tog rješenja može izjaviti žalba Kantonalnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema predmetnog rješenja. Rješenje je prema stanju spisa dostavljeno apelantu putem oglasne table suda i postalo pravosnažno 27. avgusta 2002. godine.

5. Dopisom od 28. aprila 2003. godine apelant je zatražio od Općinskog suda zakazivanje ročišta u njegovom predmetu, te je obavijestio sud da je promijenio adresu stanovanja. Takođe, dopisom od 2. jula 2003. godine apelant je ponovo zatražio zakazivanje ročišta, te zatražio od suda da ga obavijesti o razlozima zbog kojih ročište do tada nije održano. Prema stanju spisa, Općinski sud nije odgovorio na dopise apelanta.

6. Apelant je u apelaciji istakao da je 18. juna 1986. godine podnio tužbu Općinskom sudu koja je zavedena pod brojem P-521/86, te da postupak po tužbi još uvijek nije okončan i da od 1991. godine nije zakazana niti jedna rasprava u njegovom predmetu. Apelant u apelaciji nije eksplicitno naveo za koja ustavna prava smatra da su povrijeđena u predmetnom postupku, ali iz njegovih navoda proizilazi da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u predmetu P-521/86 (novi broj P-44/00), a da nije imao informaciju o tome da je Općinski sud u tom postupku donio rješenje broj P-44/00 od 18. marta 2002. godine o mirovanju postupka, te nakon toga i rješenje broj P-44/00 od 22. jula 2002. godine kojim se smatra da je tužba apelanta povučena. Naime, apelant je prema stanju spisa u toku postupka promjenio adresu stanovanja, a o tome sve do 2003. godine nije obavijestio nadležni sud.

10. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 135. st 1. i 2, tada važećeg, ZPP-a propisano da kada stranka ili njen zakonski zastupnik promjene adresu do dostave drugostupanjske odluke kojom se postupak završava, dužni su odmah obavijestiti sud, te ako oni to ne učine, a dostavljač ne može saznati u koje su se mjesto, odnosno stan odselili, sud će odrediti da se sve daljnje dostave u parnici za tu stranku obavljaju dostavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Prema stavu 3. istog člana dostava se smatra obavljenom nakon proteka roka od osam dana od dana stavljanja pismena na oglasnu tablu suda.

11. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu a da prethodno nije izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda broj P-44/00 od 18. marta 2002. godine i broj P-44/00 od 22. jula 2002. godine. Protiv navedenih rješenja bila je dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u roku od petnest dana od dana prijema rješenja. Obzirom da apelant kao tužitelj nije dostavio adresu na koju bi mu bilo moguće dostaviti navedena rješenje, iako je na to bio obavezan u smislu člana 135. ZPP-a, dostavljanje je izvršeno putem oglasne table suda. U ostavljenom zakonskom roku apelant nije iskoristio svoje pravo da izjavi žalbu pa su rješenja o mirovanju postupka i povlačenju tužbe postala pravosnažna. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2604/06 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio