Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/07 (J. B.)

Odluka donesena 14. 07. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3362/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 07. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP-3362/07, rješavajući apelaciju Jazida Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jazida Bajramovića, podnesena protiv Presuda Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-

06-000-095 od 12. juna 2006. godine i broj Kž-75/01 od 9. aprila 2001. godine, i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima, broj K.174/00-Z od 8. aprila 2005. godine i broj K.101/00 od 6. novembra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Jazid Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 12. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000-095 od 12. juna 2006. godine i broj Kž-75/01 od 9. aprila 2001. godine, i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K.174/00-Z od 8. aprila 2005. godine i broj K.101/00 od 6. novembra 2000. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K.101/00 od 6. novembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Kž-75/01 od 9. aprila 2001. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo oduzimanja maloljetne osobe iz člana 234. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. KZ FBiH) i osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM. Radnja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim i osuđen izvršena je 11. juna 1999. godine oko 12,00 sati u selu Mećevići, općina Zavidovići.

3. Presudom Općinskog suda, broj K.174/00-Z od 8. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000-095 od 12. juna 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 339. stav 2. KZ FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Radnja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim i osuđen izvršena je takođe 11. juna 1999. godine oko 12,00 sati u selu Mećevići, općina Zavidovići.

4. Apelant je 11. septembra 2006. godine podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u predmetu broj K.174/00-Z. Također, 18. augusta 2006. godine apelant je podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u predmetu broj K.101/00. Rješenjem Općinskog suda, broj 042-0-

Kv-06-000 076 od 6. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž:07-000 181 od 31. augusta 2007. godine, odbijen je zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravosnažnom presudom Općinskog suda K. 174/00 od 8. aprila 2005. godine. Rješenjem Općinskog suda, broj 042-0-Kv-07-000-046 od 6. jula 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž:07-000 179 od 10. septembra 2007. godine, odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravosnažnom presudom Općinskog suda K.101/00 od 6. novembra 2000. godine.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da u krivičnim predmetima K.174-Z i K. 101/00 Općinski sud nije mogao voditi odvojene krivične postupke protiv apelanta i donijeti dvije presude, iz razloga što su krivična djela izvršena u sticaju i prizlaze iz jednog krivičnopravnog događaja od 11. juna 1999. godine, koji se desio istivremeno i na istom mjesto, što je vidljivo i iz izreke presuda u navedenim krivičnim predmetima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li su apelanti iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnijeli apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01 , od 4. i 5. maja 2001. godine.).

9. Iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda i organa bivše Evropske komisije za ljudska prava slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine, i bivša Evropska komisija za ljudska prava, presuda G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).

10. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda člana 6. Evropske konvencije. Međutim, ovaj slučaj nije obnovljen.

11. Dakle, zahtjev za ponavljanje postupka je u konkretnom slučaju neefektivan pravni lijek koji ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije i koje apelant nije dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije. Stoga, konačne odluke za apelanta su Presude Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000-

095 od 12. juna 2006. godine i Kž-75/01 od 9. aprila 2001. godine (koje je i sam apelant izričito naveo kao osporene odluke), jer je tim presudama riješeno o njegovim žalbama izjavljenim na prvostepene presude.

12. Kako je apelant konačne odluke Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000-095 od 12. juna 2006. godine, i Kž-75/01 od 9. aprila 2001. godine, primio prije nego je podnio zahtjeve za ponavljanje postupka, dakle prije 11. septembra 2006. godine odnosno 18. augusta 2006. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2007. godne, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporene presude Kantonalnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/07 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio