Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2180/07 (H. P.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2180/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 2180/07, rješavajući apelaciju Hasana Pašagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Pašagića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-
76/05 od 16. maja 2007. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1259/02 od 7. septembra 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Pašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-76/05 od 16. maja 2007. godine i rješenja Vrhovnog suda, broj U-1259/02 od 7. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: OMI Banjaluka), broj 05-050-02-02-273/00 od 6. septembra 2002. godine, potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Vilsonova broj 7/3, stan broj 14 u Banjaluci, vlasništvo Fabrike duvana Banjaluka, dozvoljeno je apelantu vraćanje u posjed predmetnog stana i utvrđen je prestanak prava korištenja privremenom korisniku M.S. uz obavezu predaje predmetnog stana apelantu u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. OMI Banja Luka je 30. septembra 2002. godine donio zaključak o dozvoli izvršenja rješenja od 6. septembra 2002. godine.
3. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje, broj 05-050-01-911/02 od 1. oktobra 2002. godine kojim je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u cjelosti poništilo rješenje OMI Banjaluka, broj 05-050-02-02-273/00 od 6. septembra 2002. godine te je odbilo apelantov zahtjev za povrat stana kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz uvjerenja MUP-a proizilazi da se apelant odjavio iz Banjaluke za Šabac 7. maja 1985. godine, iz čega proizilazi da je predmetni stan napustio prije 30. aprila 1991. godine iz kojih razloga se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj U-1259/02 od 7. septembra 2005. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj 05-050-01-911/02 od 1. oktobra 2002. godine. U obrazloženju rješenja sud je naveo, da je osporeno rješenje za punomoćnika apelanta B.Đ. primila izvjesna J.J. što je u suprotnosti sa odredbama člana
75. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/02). Međutim, navodi se dalje u obrazloženju, na fotokopiji osporenog rješenja dostavljenog uz tužbu stoji zabilješka «primljeno 11. oktobra 2002. godine» sa potpisom punomoćnika apelanta, pa sud uz primjenu odredaba člana 86. navedenog zakona nalazi da je punomoćnik apelanta B.Đ.osporeno rješenje primio 11. oktobra 2002. godine. S obzirom da je posljednji dan za podnošenje tužbe u smislu odredaba člana 23. stav 1 Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94) bio 11. novembar 2002. godine, a apelant je tužbu podnio 14. novembra 2002. godine, proizilazi da je tužba podnesena neblagovremeno, zaključio je na kraju sud.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda, broj U-1259/02 od 7. septembra 2005. godine, Vrhovni sud je donio presudu, broj Uvl-76/05 od 16. maja 2007. godine, kojom je zahtjev apelanta odbio na osnovu člana 48. a u vezi sa članom 19. stav 2. i članom 49. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94). Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je protiv rješenja Ministarstva, broj broj 05-050-01-
911/02 od 1. oktobra 2002. godine, tužbom pokrenuo upravni spor. Rješenjem Vrhovnog suda, broj U-1259/02 od 7. septembra 2005. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, dok je presudom Vrhovnog suda odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda.
9. Obzirom na navedeno, nesporno je da Vrhovni sud nije raspravljao meritorno raspravljao o tužbi apelanta, već je ista odbijena iz formalnih razloga, budući da je apelant tužbu podnio izvan zakonom propisanih rokova. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduvjet za meritorno razmatranje apelacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove jer je samo formalno, mimo zakonom utvrđenog roka, podnio tužbu po kojoj Vrhovni sud nije odlučivao o meritumu spora, budući da tužba nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka. Navedeno je imalo za posljedicu da se i Vrhovi sud, u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, bavio isključivo pitanjem blagovremenosti apelantove tužbe u upravnom sporu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić