Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/08 (M. E.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1598/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1598/08, rješavajući apelaciju Muadina Emrulaia na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muadina Emrulaia podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-

07/474 od 22. maja 2008. godine, i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-07/474 od 23. aprila 2008. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muadina Emrulaia podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-

07/474 od 22. maja 2008. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-07/474 od 23. aprila 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Muadin Emrulai (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadik, Hota advokat iz Sarajeva, podnio je, 30. maja 2008 godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KRN-

07/474 od 22. maja 2008. godine, i Rješenja Suda BiH, broj X-KRN-07/474 od 23. aprila 2008. godine. Apelant je podneskom od 16. juna 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor protiv njega i naredio njegovo puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Rješenjem sudije za predhodni postupak Suda BiH, broj X-KRN-07/474 od 2. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-07/474 od 4. aprila 2008. godine, apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog Zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ BIH) u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenja osoba iz člana 189. st. 1. i 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom iz člana 195. stav 1. KZ BiH, iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tčk. a), b) i

c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).

3. Sud BiH je Rješenjem, broj X-KRN-07/474 od 23. aprila 2008. godine, apelantu i još trojici osumnjičenih produžio pritvor koji je apelantu određen Rješenjem tog suda od 2. aprila 2008. godine, za dva mjeseca na osnovu razloga propisanih članom 132. stav1. tač. a), b) i c) ZKP BIH.

4. U obrazloženju rješenja sud ističe da osnovanu sumnju kao materijalni uslov za određivanje odnosno produženje pritvora, nalazi u dokazima koje je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) dostavilo, a posebno u izvještaju o postupanju po naredbama Suda BiH i Tužilaštva BiH od 11. marta 2008 godine, iz kojeg je vidljivo na koji su način apelant i ostali osumnjičeni uspostavili krijumčarski lanac koji seže od Crne Gore, preko Mostara pa do same granice Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora iz osnova predviđenih u tač. b) i c) stav 1. člana 132. ZKP BIH sud nalazi osnovanim za sve osumnjičene. Naime, sud je utvrdio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ometali krivični postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače što predstavlja poseban pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b). Sud nedvojbeno nalazi da postoji osnovana sumnja da se radi o organizovanoj grupi lica koja operiraju i van granica Bosne i Hercegovine te da kao takvi čine mrežu lica uvezanih u krijumčarenje osoba preko teritorija Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. U pogledu razloga iz tačke c) stav 1. člana 132. ZKP BiH sud smatra da postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ponovili krivično djelo, a u odnosu na apelanta postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka a). ZKP BIH. Naime, nastavlja dalje sud, radi se o licu koji je strani državljanin odnosno državljanin Republike Makedonije gdje ima prijavljeno mjesto prebivališta kao i prijavljeno mjesto boravišta u Republici Hrvatskoj. Također sud navodi da je sam apelant izjavio da u Bosni i Hercegovini nema prijavljeno mjesto boravka kao i da ne raspolaže imovinom koja bi ga vezala za istu, te da mu Bosna i Hercegovina samo služi kao tranzitna zemlja. Sud zaključuje da, obzirom da apelant nema nikakvih veza sa Bosnom i Hercegovinom koje bi ga u slučaju da se nađe na slobodi zadržale na području Bosne i Hercegovine, puštanjem na slobodu bi mogao pobjeći u Republiku Makedoniju, Republiku Hrvatsku ili neku drugu zemlju, čime bi bilo onemogućeno vođenje postupka u ovom predmetu.

5. Odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je Rješenjem, broj X-KRN-07/474 od 22. maja 2008. godine, u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja sud navodi da pobijano rješenje korektno utvrđuje da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret što je i potkrijepljeno analizom mnogobrojnih materijalnih dokaza kao i ispravnim zaključcima koji su proizašli iz istih te iskazom osumnjičenog Atifa Karajića. U pogledu postojanja posebnog razloga za pritvor apelantu predviđenog odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, sud smatra da su opravdani razlozi koje je naveo prvostepeni sud jer osoba koja je u tranzitu kroz Bosnu i Hercegovinu ne može se u istoj zadržavati i baviti poslovnim aktivnostima. Također sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji osnovana bojazan da bi se osumnjičeni boravkom na slobodi mogli povezati sa drugim saizvršiocima i pomagačima radi ometanja krivičnog postupka, a u prilog ovome ide činjenica da postoji osnovana sumnja da se radi o organizovanoj grupi lica koja operiraju u više zamalja, te čine mrežu lica uvezanih u krijumčarenje osoba i opojnih droga. Na kraju vijeće navodi da je prvostepeni sud korektno ocijenio pritvorske razloge iz tačke c) stav 1 člana 132. ZKP BIH prema svim osumnjičenim. Naime, bitna je činjenica da su osumnjičeni nezaposleni i da su ranije osuđivani za istovrsna krivična djela iz čega se može zaključiti da ista vrše kontinuirano, te zaključuje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoje razlozi za pritvor iz člana 132.. stav 1. tčk. a), b) i c) ZKP BiH, te da se ista svrha ne može postići blažim mjerama.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant posebno ne navodi u čemu vidi povredu prava na pravično suđene dok se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti prema apelantu ogleda u tome što je prvostepeno rješenje o produženju pritvora doneseno 23. aprila 2008. godine, a rješenje o žalbi 22. maja 2008. godine. Apelant navodi da je prema članu 134. ZKP BIH drugostepeni organ prilikom rješavanja o žalbi na rješenje o određivanju pritvora dužan odluku donijeti u roku od 48 sati, a prema članu 135. istog zakona prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje o produženju pritvora taj rok nije određen, ali smatra da se radi o hitnom postupku i da bi i u ovom slučaju taj rok trebao biti 48 sati. Apelant ističe da je prvostepeno rješenje primio 24. aprila 2008. godine, žalbu podnio 27. aprila 2008 godine, a da je o žalbi odlučeno 22. maja 2008. godine, dakle «rok za žalbu je probijen 23 dana», te smatra da je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i donese meritornu odluku. Postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere kojom traži da Ustavni sud donese odluku o ukidanju pritvora apelantu, apelant nije posebno obrazložio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4) Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi i ako postoji koji od sljedećih slučajeva: [...]

14. apelacija je preuranjena;

a) Dopustivost u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

9. Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantuje licu lišenom slobode da mora imati «pristup sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije. Dakle, nadzor nad zakonitošću lišenja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61.). Međutim, to mora biti tijelo koje ima «sudski karakter». Da bi imalo «sudski karakter» to tijelo mora biti «nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, stav 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica.

12. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente da sud koji je odlučivao o pritvoru ili o žalbi protiv odluke o pritvoru nije «sud» u smislu navedenih standarda. Naime, apelant se samo žali da odluka o žalbi nije donesena u razumnom roku i da je odluka o žalbi trebala biti donesena u roku od 48 sati.

13. Ustavni sud podsjeća da svaka osoba koja je lišena slobode ima pravo pokrenuti postupak kod suda za osporavanje zakonitosti držanja u pritvoru. Sudovi koji ispituju zakonitost određivanjem pritvora moraju odlučiti «hitno» ili «bez odlaganja» i moraju narediti puštanje osobe iz pritvora ako njeno pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome je li hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Navara protiv Francuske, od 23. novembra 1993. godine).

14. Ustavni sud napominje da je prema članu 134. stav 6. ZKP BIH propisano da protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu o kojoj je vijeće koje odlučuje o žalbi odluku dužno donijeti u roku od 48 sati. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje drugostepenog organa kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje a kojim mu je pritvor produžen za dva mjeseca u skladu sa članom 135. stav 2. ZKP BIH. Navedenom odredbom je propisano da: Pritvor se odlukom vijeća po obrazloženom prijedlogu Tužioca može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Dakle, u konkretnom slučaju zakon ne propisuje rok u kojem je vijeće apelacionog suda dužno odlučiti o žalbi na rješenje kojim se produžava pritvor. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisu Ustavni sud zapaža da je Vijeću apelacionog odjeljenja Suda BiH predmet dostavljen na odlučivanje o žalbi 12. maja 2008. godine, nakon što je žalba dostavljena Tužilaštvu na odgovor. Vijeće apelacionog odjeljenja Suda BiH je odluku o žalbi donijelo 22. maja 2008. godine, dakle u roku od 10 dana od dana kada mu je žalba dostavljena na rješavanje, što ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora preispita «u kratkom roku», odnosno da odluka bude donesena brzo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu sudu radi razmatranja zakonitosti lišavanja slobode i da je ispunjen zahtjev hitnog ispitivanja zakonitosti postupka, kako je to predviđeno članom 5. stav 4. Evropske konvencije.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao i koristio pravo da se odluku o pritvoru preispita pred sudom na način na koji to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na član 6. Evropske konvencije

16. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ali nije posebno obrazložio u čemu vidi povredu navedenog prava. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

17. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju pritvora protiv apelanata i drugih osumnjičenih, Ustavni sud zaključuje da je apelacija apelanta u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje preuranjena, s obzirom da osporena rješenja Suda BiH nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/08 (M. E.) | Sudska praksa | Aktio