Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2116/08 (B. B.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2116/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2116/08, rješavajući apelaciju Branimira Barišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branimira Barišića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 53 0 P 002060 07 Rev od 17. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branimir Barišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnio je, 12. jula 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53-0-P-002060-07-Rev od 17. aprila 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno odgodio izvršenje osporene presude.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-44/04 od 21. aprila 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Nedjeljka Konjevoda (u daljnjem tekstu: tužitelj), pa je apelant obavezan da tužitelju isplati 15.000 KM na ime cijene po kupoporodajnom ugovoru zaključenom u Neumu 15. januara 2003. godine, uz pripadajuće kamate i troškove postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav, te da je tužitelj dužan vratiti apelantu iznos od 30.000 KM i naknaditi mu, kao savjesnoj strani, izdatke koje je imao u povodu kupoprodaje.

3. Među parničnim strankama bili su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, te aktivna i pasivna legitimacija. Općinski sud je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da su apelant i tužitelj sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine – građevinskog zemljišta i započete, nedovršene obiteljske kuće. Za predmetnu nekretninu je u ugovoru navedena cijena od 30.000 KM koja se ima platiti na ruke prodavca, odnosno tužitelja, a navedeno je i da je dokaz o plaćanju priznanica agencije «Normakont» (u daljnjem tekstu: agencija), koja je posredovala u ovom pravnom poslu. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je, prema priznanici agencije, apelant isplatio tužitelju iznos od 15.000 KM 20. januara 2003. godine. Međutim, tužitelj je izjavio da je usmeno dogovorena druga cijena, odnosno cijena od 60.000 KM, da mu je 30.000 KM kao dio tako dogovorene cijene dat 20. juna 2001. godine, da mu je taj iznos isplatio predstavnik agencije o čemu ima i priznanica, a da je dogovoreno da ostali dio od 30.000 KM bude isplaćen prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora. Sud je izvršio uvid u priznanicu od 20. juna 2001. godine, pa je utvrdio da je tužitelju zaista isplaćen iznos od 30.000 KM kao dio cijene za predmetnu nekretninu. Dalje, Dragutin Žitnjak, koji je u spornom periodu bio vlasnik agencije (u daljnjem tekstu: vlasnik agencije), izjavio je da je posredovao prilikom kupoporodaje koja je predmet ovog spora, kako i na predmetu kupoprodaje stana između apelanta i drugog prodavca, Sretena Kapurana, te da se radi o dva različita predmeta kupoprodaje. U konkretnom slučaju, vlasnik agencije je posvjedočio navode tužitelja o tome da je usmeno ugovorena veća kupoprodajna cijena za spornu nekretninu, kao i da je 30.000 KM plaćeno kao dio ukupne cijene, dok je za ostali dio od 30.000 KM dogovorena isplata nakon zaključenja ugovora, a sve kako bi se «platio manji iznos poreza na promet, što je i uobičajeno».

4. Općinski sud je iz ovako provedenih dokaza zaključio da tužitelj ima pravo na traženje preostalog dijela kupoprodajne cijene koja je usmeno ugovorena, pozivajući se na odredbu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te na načela savjesnosti i poštenja. Pri tome, Općinski sud se pozvao i na stanovište broj 2/90 XLXXX zajedničke sjednice sudova iz 1990. godine prema kojem se ugovaranjem više cijene od one naznačene u pismenom ugovoru, «što je postalo gotovo pravilo», ne ugrožava društveni interes «obzirom da poreski organi utvrđuju cijenu nezavisno od ugovora». Obrazlažući zašto je odbio protivtužbu apelanta, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je kupoprodajni ugovor u pitanju protivan članu 103. ZOO. Naime, iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je sporna nekretnina, rješenjem Općinskog vijeća Neum od 18. aprila 2001. godine, dodijeljena na korištenje tužitelju radi izgradnje obiteljske kuće, pa je u njegovu korist uknjiženo pravo korištenja, a zatim mu je kao investitoru, 8. oktobra 2002. godine, odobrena izgradnja stambenog obiteljskog objekta na predmetnoj nekretnini. Općinski sud je utvrdio da je pravo korištenja na predmetnoj nekretnini, 2003. godine, preneseno na apelanta, kao i da je apelantu odobrena promjena imena investitora u njegovu korist. Općinski sud je naglasio da nije ovlašten da u parničnom postupku preispituje zakonitost akata upravnih organa, jer se o tome može odlučivati samo primjenom odredaba upravnog postupka pred stvarno nadležnim organom, a ne u parničnom postupku. S druge strane, u konkretnom postupku, Općinski sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je za promet predmetne nekretnine imao saglasnost nadležnog organa, kako to i propisuje član 58. Zakona o građevinskom zemljištu, budući da je Općinsko vijeće Neum o tome donijelo odgovarajuće Rješenje, broj R-01-1-277/02 od 23. decembra 2002. godine. Stoga, Općinski sud nije mogao prihvatiti navode apelanta da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav.

5. Kantonalni sud je Presudom, broj 007-0-Gž-06-000 891 od 5. januara 2007. godine, uvažio žalbu apelanta, tako što je prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, pa je njegov tužbeni zahtjev odbio.U obrazloženju navedene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da predmetni ugovor o kupoprodaji nije ništav, te da je o tome dao detaljne i jasne razloge. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pogrešno riješio pitanje visine ugovorene prodajne cijene, zato što je zaključio da je uz postojanje formalnog ugovora pravno valjan i usmeni dogovor u pogledu ugovorene cijene. Naime, Kantonalni sud je naveo da je cijena bitni element kupoprodajenog ugovora, tako da kod formalnih ugovora ona ne može biti usmeno ugovorena. Budući da je u pismeni ugovor unesena cijena, Kantonalni sud je zaključio da je svaka usmena pogodba o drugom iznosu cijene ništavna i pravno nevaljana. Također, Kantonalni sud je naveo da tvrdnja tužitelja da je usmeno dogovorena cijena od 60.000 KM, «i kada bi bila tačna» ne može se prihvatiti kao pravno relevantna, jer se odnosi na bitan element ugovora, «a uz to bi dužnika dovela u nepovoljniji položaj». Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pravno relevantna ona cijena koja je unijeta u pismeni ugovor, a da je vlasnik agencije posvjedočio da je tužitelju isplaćeno 30.000 KM još prije sklapanja pismenog ugovora, što prema tumačenju Kantonalnog suda znači da je apelant svoju obavezu prema tužitelju u cijelosti izvršio.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda, broj 53-0-P-002060-07-Rev od 17. aprila 2008. godine, apelantova revizija je odbijena, dok je revizija tužitelja uvažena, pa je presuda Kantonalnog suda preinačena tako što je apelantova žalba protiv presude Općinskog suda odbijena, a prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je, suprotno stavu Kantonalnog suda, Općinski sud pravilno utvrdio da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen u pismenoj formi prema članu 9. Zakona o prometu nekretnina i da je u taj ugovor unesena cijena od 30.000 KM koju se apelant obavezao platiti tužitelju kao prodavcu. Dalje, priznanicom od 20. juna 2001. godine, koju su potpisali tužitelj i vlasnik agencije, potvrđena je isplata tužtitelju iznosa od 30.000 KM kao dijela cijene za predmetnu nekretninu, a priznanicom od 20. januara 2003. godine potvrđena je isplata pola kupoprodajne cijene naznačene u ugovoru. Stoga Vrhovni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je usmeno ugovorena veća kupoprodajna cijena za predmetnu nekretninu od one koja se u samom ugovoru nalazi. Vrhovni sud je također zaključio da nije ispravno stanovište Kantonalnog suda o tome da usmeno preuzeta obaveza apelanta kao kupca na plaćanje većeg iznosa apelanta pravno ne obavezuje, jer je «suprotna dosadašnjoj pravnoj praksi i zauzetim stavovima sudske prakse». Vrhovni sud, naime, smatra da temeljem člana 124. ZOO i u skladu sa članom 516. istog zakona, tužitelj može tražiti ostatak ugovorene kupoprodajne cijene, jer prodavac može «zahtijevati ispunjenje ugovora u visini stvarno ugovorene cijene koja je relevantna i za postojanje prekomjernog oštećenja». Također je navedeno da je Vrhovni sud već «objavio u Biltenu sudske prakse da je pravno valjan usmeni sporazum o cijeni iako je u pismenom ugovoru o prodaji označena druga cijena».

7. Vrhovni sud je odbio i sve navode apelanta o ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, navodeći da je Općinski sud to pitanje detaljno ispitao i o svom zaključku je dao utemeljene razloge. Vrhovni sud je samo podvukao da je odredba člana 58. Zakona o građevinskom zemljištu sasvim jasna i da je tužitelj dokazao da je imao saglasnost Općinskog vijeća Neum za promet predmetne nekretnine, pa kupoprodajni ugovor nije ništav prema članu 63. istog zakona.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi da je svaki ugovor o kupoprodaji između parničnih strana prevara, jer da je on zaključenjem ugovora sa Sretenom Kapuranom, od kojeg je kupio stan/kuću, kupio i pripadajuće zemljište za redovnu upotrebu te kuće/stana, što je u ugovoru «zamagljeno». Tužitelj se, kako navodi dalje, pojavljuje «(u sprezi sa upravnim organima i z.k.uredom i dr.) kao vlasnik dijela nekretnine koja je već ranije utvrđena kao zemljište za redovnu upotrebu Kapuranove kuće/stana». Apelant smatra da je žrtva «reketarenja» i smatra da nije imao pravično suđenje, jer su «očigledne činjenice i isprave [...] cijenjene na tako paušalan i anarhičan način da je time izvršena dodatna povreda garantiranih prava». Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što je sud odbio njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije navodeći da je on uslove kupoprodaje dogovarao i ugovor zaključio sa agencijom, te da se «svi odnosi iz pravnog posla kupoprodaje odnose na apelanta i agenciju, pa ostaje nejasan pokušaj tužitelja naplate navodnog duga od apelanta». Apelant navodi da je «pri pokušaju ishodovanja građevnih i inih dozvola na svoje ime nailazio na probleme, te je u cilju prevazilaženja istih bio primoran zaključiti ugovor sa [tužiteljem]. Također navodi da, «bez obzira šta piše u ugovoru», na spornoj parceli nije bilo nikakvog objekta i ponavlja da se radi o «reketu», te da je na sklapanje tog ugovora i isplatu cijene bio «očigledno primoran radi pribavljanja daljnjih odobrenja za gradnju». Apelant smatra također da sudovi «nisu obavili svoju osnovnu zadaću a to je da kao prethodno pitanje (po službenoj dužnosti) utvrde ništavost raspolaganja nekretninama u korist tužitelja», te istrajava na tvrdnji da je zaključenje ugovora između njega i tužitelja ništav pravni posao jer mu je prethodilo ništavo raspolaganje u korist tužitelja. Apelant navodi i da je Vrhovni sud samovoljno odredio vrijednost spora na 20.000 KM iako je tužitelj kao vrijednost spora stavio iznos od 15.000, a sve «da bi omogućili tužitelju usvajanje inače nedozvoljene revizije». Također, ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, kao i da navodi njegovih pravnih lijekova nisu u cijelosti razmatrani, pa smatra da mu je time povrijeđeno i pravo na korištenje efikasnog pravnog lijeka. U tom cilju posebno naglašava da su sudovi u tri instance donijeli tri sasvim različite odluke, te smatra da je diskriminiran.

9. Apelant ne obrazlaže posebno razloge za donošenje privremene mjere, osim što navodi da bi izvršenje prvostepene presude «dodatno ugrozilo garantirana prava apelanta». Također navodi da ukoliko bi izvršenje bilo provedeno apelant «nikad ne bi mogao vratiti ono što je u postupku izvršenja platio».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su sudovi morali, kako navodi, po službenoj dužnosti ispitati pitanje ništavosti ugovora i usvojiti njegov protivtužbeni zahtjev, te smatra da su pogrešno utvrdili njegovu obavezu da tužitelju isplati više od cijene koja je navedena u ugovoru. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako ona nije bila dozvoljena, te da je u tom cilju samovoljno izmijenio visinu spora koju je tužitelj označio na 15.000 KM.

13. Apelant, dakle, svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi kojima apelant obrazlaže navodno kršenje prava na pravično suđenje. Prije svega, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanta o tome da su o ovoj pravnoj stvari sudovi donijeli tri potpuno različite odluke. Naprotiv, sudovi su u sve tri instance zaključili da se ne radi o ništavom ugovoru i takvo svoje stanovište su detaljno obrazložili, tako da je na pitanje na kojem apelant u najvećoj mjeri zasniva svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje u cijelosti i istovjetno odlučeno na tri sudske instance uz detaljna obrazloženja, koja po ocjeni Ustavnog suda zadovoljavaju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S druge strane, jedino pitanje oko kojeg je postojalo različito pravno tumačenje je pitanje da li je apelant dužan isplatiti usmeno dogovorenu cijenu, ali su i o tom pitanju Vrhovni i Općinski sud dali istovjetno pravno tumačenje, koje su također detaljno obrazložili, pozivajući se na relevantne propise i na utvrđenu sudsku praksu. Osim toga, Ustavni sud je već ukazao da neće supstituirati redovne sudove u utvrđivanju relevantnih činjenica, niti će ulaziti u pravno tumačenje koje su dali sudovi u redovnom postupku, već će ispitati da li je tokom postupka prekršen neki od principa prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ukazao na kršenje bilo kojeg od principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je takvo kršenje očigledno. Naime, apelant je ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima, imao je mogućnost iznositi svoje dokaze i ispitivati dokaze suprotne strane, a Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda i prvostepene presude jasno i zadovoljavajuće u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Što se tiče navodne samovolje Vrhovnog suda u vezi s dopuštenošću revizije, Ustavni sud ovakve navode apelanta ocjenjuje neosnovanim i neprihvatljivim. Prije svega, prema odredbi člana 237. stav

2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija je dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. U konkretnom slučaju, tužilac je visinu spora označio na 15.000 KM, pa činjenica da je Vrhovni sud, vjerovatno greškom, visinu spora označio na 20.000 KM suštinski nema nikakvog utjecaja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje, također, da prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP, Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bio od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Stoga, čak i da u konkretnom slučaju nije ispunjen zahtjev iz člana 237. stav 2. ZPP, ne bi se nikako moglo govoriti o, kako apelant neopravdano tvrdi, samovolji suda ili proizvoljnoj primjeni prava, već o primjeni diskrecionih ovlaštenja koja Vrhovni sud ima po zakonu.

17. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukom prekršeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

18. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u njegovu korist, ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost tih pravnih lijekova, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.

19. Također, u vezi sa navodima o diskriminaciji, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud stoga smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna.

20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelantove tvrdnje o kršenju prava prava na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ili prava ne nadiskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

21. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2116/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio