Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2285/06 (A. H.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2285/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2285/06, rješavajući apelaciju Aiza Handanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aiza Handanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1083/05 od 18. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-24/04 od 21. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aiz Handanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 25. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1083/05 od 18. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-24/04 od 21. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-24/04 od 21. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1083/05 od 18. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu «Sarajevo osiguranje» d.d. filijala Prijedor PJ Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati naknadu štete nastale na apelantovom putničkom vozilu. Općinski sud je utvrdio da je do štete na vozilu apelanta došlo u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 26. maja 1985. godine u kojoj je učestvovalo i vozilo stranih registarskih tablica. Također, Općinski sud je utvrdio da je krivični postupak protiv apelanta obustavljen rješenjem tadašnjeg Osnovnog suda u Sanskom Mostu, broj K-276/85 od 1. aprila 1987. godine, kao i da je protiv njega obustavljen prekršajni postupak, dok je drugi učesnik u postupku kažnjen prekršajno rješenjem nadležnog suda za prekršaje, broj P- 1267/85 od 19. septembra 1985. godine. Apelant je tužbu podnio 26. septembra 1991. godine, a tuženi je istakao prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
3. Rješavajući prigovor zastare potraživanja Općinski sud je naveo da, prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik saznao za štetu i za štetnika, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godine od kada je šteta nastala. Na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica, Općinski sud je zaključio da je apelant podnio tužbu nakon proteka i apsolutnog roka zastare od pet godina, navodeći da je istog dana kad je doživio saobraćajnu nezgodu znao i za štetu i za štetnika, s obzirom da je uviđajna ekipa odmah izašla na lice mjesta i obavila kompletan uviđaj. Općinski sud je usvojio i prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, obrazlaživši da iz dokaza proizlazi da je vozilo štetnika bilo registrovano u Švicarskoj, a da apelant ničim nije dokazao da je to vozilo bilo osigurano kod tuženog. Također, Općinski sud je obrazložio da se ne može prihvatiti navod apelanta da pasivna legitimacija tuženog proizlazi iz činjenice da je prednik tuženog 1985. godine sastavio zapisnik o utvrđivanju visine štete na vozilu apelanta kao i da je tuženi, na zahtjev apelanta, izvršio obračun visine štete. Općinski sud je zaključio da tuženi na ovaj način nije prihvatio odgovornost za nastalu štetu, jer je samo pružio uslugu apelantu i obračunao visinu štete na njegovom vozilu. Također, Općinski sud je naveo da pasivna legitimacija tuženog nije od utjecaja, budući da je potraživanje zastarjelo.
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u potpunosti utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo.U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je potraživanje apelanta zastarjelo u smislu člana 376. ZOO, jer je od dana nastanka štete do podnošenja tužbe protekao objektivni rok od pet godina. Osim toga, Kantonalni sud je odbio žalbeni navod apelanta da je rok zastare prekinut priznanjem duga, obrazloživši da radnje kao što su sastavljanje zapisnika o visini štete i dostavljanje zahtjeva PJ tuženog u Sarajevu ne predstavljaju priznanje duga, «jer se radi samo o tehničkim radnjama koje ni posredno ne ukazuju na priznanje duga». Dalje, Kantonalni sud je odbio i žalbeni navod apelanta o tome da je rok za naknadu štete produžen na osnovu člana 377. stav 1. ZOO koji propisuje da u slučajevima kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je naveo da ova odredba podrazumijeva osuđujuću odluku protiv osiguranika tuženog, ali takva odluka u konkretnom slučaju ne postoji. Također, Kantonalni sud je odbio i pozivanje apelanta na neosnovano bogaćenje navodeći da je pravni osnov tužbenog zahtjeva naknada štete pa je pozivanje na institut neosnovanog bogaćenja neprihvatljiv kao osnov tužbenog zahtjeva.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju, te prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže u čemu vidi kršenje navedenih prava, a navodi iz apelacije su suštinski isti navodi koje je apelant isticao u žalbi protiv prvostepene presude iz čega proizlazi da apelant smatra da su navedena prava prekšena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći naročito da je radnjama tuženog došlo do prekida zastare.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje je da li je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo i da li je drugotuženi pasivno legitimisan, što su činjenična pitanja, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Apelant, dakle, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je također zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U vezi s navodima sa zastarom potraživanja, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije).
Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
10. U konkretnom slučaju, sudovi su detaljno i sveobuhvatno ispitali pitanje zastare potraživanja i zaključili da je apelant propustio podnijeti tužbu u roku koji propisuje ZOO, o čemu su dali detaljna obrazloženja. Naročito, sudovi su razmotrili sve dokaze koje je apelant ponudio kao potvrdu navoda da njegovo potraživanje nije zastarjelo, ali su utvrdili da niti jedan prigovor apelanta u tom smislu nije moguće prihvatiti, te da je od dana nastanka štete do dana podnošenja tužbe protekao i apsolutni rok zastare. Kantonalni sud je također obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti član 377. ZOO, jer krivični postupak nije nikada vođen protiv drugog učesnika u saobraćajnoj nezgodi, a prekršajni postupak u kojem je drugi učesnik u postupku proglašen krivim okončan je još 1985. godine, što znači da je u svakom slučaju protekao apsolutni rok zastare na potraživanje naknade štete, kako su to sudovi i obrazložili. Također, sudovi su jasno obrazložili zbog čega se radnje tuženog kao što su sačinjavanje zapisnika o visini štete ili obračun visine štete ne predstavljaju priznanje duga u smislu ZOO.
11. Što se tiče navoda apelanta o tome da su sudovi pogrešno usovojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, a imajući u vidu zaključak o zastarjelosti tužbenog potraživanja, Ustavni sud smatra da sudovi nisu ni morali ulaziti u pitanje postojanja pasivne legitimacije na strani tuženog. Uprkos tome, Ustavni sud ističe da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju.
12. Ustavni sud smatra da su zaključci sudova detaljno i jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje je apelant isticao i u žalbi protiv prvostepene odluke, a Ustavni sud smatra da su se o tim razlozima sudovi izjasnili u osporenim odlukama na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat ).
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Također, apelant se žali na kršenje prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije, ali ove navode ničim ne obrazlaže, a Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa što bi pokrenulo pitanja u vezi s navedenim članovima i njima garantovanim pravima. Stoga proizlazi da apelant nema opravdan zahtjev u odnosu na navodno kršenje prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije.
16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić