Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1879/06 (R. M.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1879/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1879/06, rješavajući apelaciju Ranka Malenčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Malenčića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-87/04 od 15. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Malenčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je, 28. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-87/04 od 15. maja 2006. godine.

2. Osnovni sud u Banja Luci je presudom, broj RS-1254/03 od 24. decembra 2003. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv tužene Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) i naložio tuženoj isplatu novčanih iznosa na ime naknade za topli obrok, regresa za godišnji odmor, naknade štete zbog manje isplaćene plate, naknade troškova prevoza i naknade na ime boračkog dodatka u ukupnom iznosu od 9.685,31 KM, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete zbog neisplaćene plate za period od 31. decembra 1997. godine do 1. augusta 1998. godine u iznosu od 859,73 KM i dio zahtjeva za topli obrok od 1. augusta 1998. godine do 1. maja 2000. godine radi zastare potraživanja shodno članu 372. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03). Osnovni sud je, cijeneći provedene dokaze, a shodno Zakonu o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) i Pravilniku o platama i drugim primanjima radnika u VRS, obavezao tuženu na isplatu iznosa precizno određenih po svakom osnovu u dispozitivu presude. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen radi zastare, odbijeni su apelantovi navodi da je njegovim pismenim obraćanjem tuženoj prekinut rok zastare, s obzirom da je članom 391. Zakona o obligacionim odnosima propisano da obraćanje povjerioca dužniku pismenim ili usmenim putem da izmiri dug ne prekida zastaru.

3. Okružni sud je presudom, broj Ž-87/04 od 15. maja 2006. godine, uvažio žalbu tužene i presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu odluke o naknadi za topli obrok od 1. maja 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, naknadi za regres za 2001. godinu, naknadi na ime manje isplaćene plate za juni 2001. godine i na ime isplaćene plate za juli 2001. godine, te naknadi za prevoz za period od 1. maja 2000. godine do 1. aprila 2002. godine, sve naknade u iznosima koji su precizirani u dispozitivu presude, i u ovom dijelu je tužba odbačena kao neblagovremena. Nadalje je ukinuta prvostepena presuda u dijelu odluke kojim je tužena obavezana da apelantu isplati borački dodatak za period od 1. novembra 2000. godine do 30. novembra 2003. godine i u tom dijelu je tužba odbačena jer odlučivanje u ovom dijelu tužbenog zahtjeva ne spada u sudsku nadležnost. Prvostepena presuda je, također, prinačena u dijelu odluke o naknadi za prevoz za period od 1. aprila 2002. godine do 31. oktobra 2003. godine, tako što je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova prevoza u određenom iznosu, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.225,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je mjerodavan za razrješenje spora u ovoj pravnoj stvari Zakon o radu, a da prema članu 105. navedenog zakona radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom na primjenu navedene odredbe apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kako je prethodno navedeno. Okružni sud je zaključio da ne podržava zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada naknada za prevoz za navedeni period, iz razloga što apelant nije dokazao osnovanost predmetnog potraživanja prema tuženom. S tim u vezi Okružni sud je utvrdio da apelant, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao osnovanost svog zahtjeva za isplatu predmetnog vida naknade iz razloga što iz akta Vojno računovodstvenog centra tužene, broj. 02/65-06 od 25. juna 2003. godine, proizilazi da tužena nema evidentiranih obaveza prema apelantu po osnovu prevoza. Također, kako je nadalje navedeno u obrazloženju presude, Vojno računovodstveni centar nema podataka o predmetnom vidu naknade, a da je nalaz i mišljenje vještaka, koji je naknadu obračunao u iznosu od 50 KM prema apelantovom zahtjevu, mjerodavan samo u pogledu visine naknade onda kada je nesporan osnov. Zaključeno je da je kod činjenice da je tužena osporila apelantovo pravo na naknadu troškova prevoza, a apelant izvedenim dokazima nije dokazao tvrdnje koje su od pravnog značaja za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu ovog vida naknade, što je bio dužan dokazati primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske, br. 58/03, 85/03 i 74/05), u ovom dijelu je prvostepena preinačena ko u dospozitivu. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada boračkog dodatka zaključeno je da odlučivanje o tom dijelu zahtjeva ne spada u sudsku nadležnost nego nadležnost općinskog organa uprave nadležnog za pitanje boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, i u tom smislu je Okružni sud pružio temeljito obrazloženje uz pozivanje na relevantne propise.

4. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni zakona, jer po apelantovom mišljenju za konkretan slučaj, u pogledu računanja roka zastare, nije mjerodavan Zakona o radu nego odredbe Zakona o obligacionim odnosima i to konkretno član 371. ili član 372. navedenog zakona. Apelant smatra da, kako se radi o apelantovoj imovini koju je bez pravnog osnova zadržao poslodavac i istom se koristi kao tuđom stvari, a bez saglasnosti apelanta, tada je u konkretnoj stvari trebao biti primjenjen rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na dio osporene presude u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se tiče isplate naknade za prevoz, apelant je naveo da je tuženi bio u obavezi da dokaže da je apelantu isplaćena naknada za prevoz za navedeni period, a da je bilo nesporno da je postojao osnov za ovu isplatu u odredbama relevantnih zakona i podzakonskih , te da nije na apelanta trebao biti stavljen teret dokazivanja u ovom kontekstu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine).

7. S obzirom da iz navoda apelacije proizilazi da se kršenje prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

8. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je, u većem dijelu, usvojio apelantov tužbeni zahtjev i dao je obrazloženje svoje odluke u vezi sa zaključcima o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U dijelu u kojem odbijen tužbeni zahtjev radi zastare potraživanja prvostepeni sud je primjenio član 371. Zakona o obligacionim odnosima, i zaključio je da apelantovo obavještenje tužene o obavezi da izmiri dug nije prekinulo zastaru potraživanja. Okružni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, smatrao da je za razrješenje konkretnog spora mjerodavan Zakona o radu, odnosno rok propisan članom 105. navedenog zakona i u tom smislu je odbacio kao neblagovremenu tužbu u dijelu prvostepene presude kojim je tužbeni zahtjev usvojen. Okružni sud je dao obrazloženje za drugačiji pravni stav u odnosu na onaj koji je iznesen u prvostepenoj presudi i Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u ovakvom postupanju. U odnosu na navode o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje radi navodno pogrešne primjene člana 7. Zakona o praničnom postupku, kojim je propisan teret dokazivanja u postupku, Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud izvršio uvid u dokaze koje je tužena prezentirala u prilog svoje tvrdnje da prema apelantu nema obaveze po osnovu prevoza. Kod takvog stanja stvari Okružni sud je teret dokazivanja tvrdnje o postojanju obaveze isplate ove naknade prebacio na apelanta, u čemu također Ustavni sud ne vidi proizvoljnost koja je mogla imati utjecaj na apelantovo uživanje prava na pravičnio suđenje. S obzirom na sve izneseno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovo prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1879/06 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio