Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2561/06 (DJL «Sanas» Sanski Most)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2561/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2561/06, rješavajući apelaciju DJL «Sanas» Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DJL “Sanas” Sanski Most podnesena radi nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-449/01, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DJL “Sanas” Sanski Most podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-449/01 od 30. juna 2006. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. DJL «Sanas» Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 29. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog sud u Sanskom Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-449/01 od 30. juna 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda, broj P-449/01.

2. Apelant je, 12. januara 2000. godine, pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom radi naplate duga pristeklog iz neizmirenih obaveza za izvedene građevinske radove za tuženog S.G. (u daljnjem tekstu: tuženi). U postupku po tužbi Općinski sud je 19. septembra 2000. godine održao ročište na koje apelant nije pristupio pa je doneseno rješenje o mirovanju postupka. Apelant je 28. septembra 2000. godine Općinskom sudu podnio preciziranu tužbu tako da je predmetni postupak nastavljen. Općinski sud je održao još jedno ročište, 21. novembra 2000. godine, prije nego je zaključio raspravu i donio presudu, 8. decembra 2000. godine, kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

3. U postupku po apelantovoj žalbi na presudu Općinskog suda, Kantonalni sud je 31. oktobra 2001. godine donio rješenje, broj Gž.425/01 od 31. oktobra 2001. godine, kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio pravostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku Općisnki sud je održao dva ročišta i to 22. januara 2002. i 18. februara 2002. godine. Na drugom ročištu je glavna rasprava zaključena i donesena je presuda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelant je na presudu uložio žalbu Kantonalnom sudu.

5. Dopisom od 25. oktobra 2004. godine, Kantonalni sud je vratio predmetni spis Općinskom sudu, dostavljen radi odluke o žalbi, sa uputom da se prethodno pozove apelantov punomoćnik da uz punomoć koja postoji u spisima predmeta dostavi izvod iz sudskog registra. U dopisu je, također, navedeno da je to neophodno radi utvrđenja da li ga je osoba koja je po zakonu ovlaštena za zatupanje apelanta opunomoćila jer to iz priložene punomoći nije bilo vidljivo, te da se ovisno o tome odluči o dozvoljenosti žalbe. Općinski sud je, 6. decembra 2004. godine, pozvao apelanta da dostavi traženi izvod iz sudskog registra.

6. Općinski sud je rješenjem, broj P-449/01 od 30. juna 2006. godine, apelantovu žalbu na presudu tog suda od 18. februara 2002. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, do dana donošenja rješenja, nije sudu dostavio traženi izvod iz sudskog registra , te da je stoga žalbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu u smislu člana 213. stav 3. Zakona o parničnom postupku jer je izjavljena od neovlaštenog punomoćnika. Apelant je Kantonalnom sudu izjavio žalbu na navedeno rješenje 10. jula 2006. godine i postupak po žalbu je, u vrijeme podnošenja apelacije, bio u toku.

7. Apelant je osporio rješenje Općinskog suda kojim je njegova žalba odbačena kao nedopuštena zbog propusta da dostavi traženu dokumentaciju, navodeći, u suštini, da je odluka bila proizvoljna i da nije utemeljena na zakonu i da je takvim postupanjem suda došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku jer postupak po njegovoj tužbi traje nerazumno dugo i zatražio je naknadu nematerijalne štete i troškova postupka pred Ustavnim sudom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1., stav 4. tačka 14. i stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1., stav 4. tačka 14. i stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. U odnosu na apelantove navode u kojima je osporeno rješenje Općinskog suda od 30. juna 2006. godine, Ustavni sud ukazuje da se prema navedenim odredbama, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju, potupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

10. U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

12. Što se tiče ponašanja nadležnih sudova, u konkretnom slučaju redovni sudovi su u razumnom vremenskom roku okončali postupak po apelantovoj tužbi do vraćanja predmeta na ponovno suđenje. Nakon toga je uslijedio vremenski period od dvije godine i sedam mjesci u kojem nije bilo aktivnosti Kantonalnog suda po apelantovoj žalbi sve do traženja da apelant dostavi izvod iz sudskog registra. Apelant nije postupio po traženju suda i njegova žalba je osporenim rješenjem odbačena kao nedopuštena 2006. godine. U vrijeme kada je apelacija podnesena trajao je postupak po njegovoj žalbi na osporeno rješenje. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije pristupio na prvo ročište zakazano u postupku zbog čega je postupak umirovljen ali to nije značajno utjecalo na dužinu postupka jer je u istom mjesecu apelant podneskom ponovo pokrenuo postupak. Ipak značajan je apelantovj doprinos dužini postupka odbijanjem da sudu dostavi traženu dokumentaciju neophodnu kako bi bili ispunjeni formalni uslovi za nastavak postupka. U ocjeni razumnosti trajanja postupka Ustavni sud je uzeo u obzir navedene elemente, smatrajući da nije nužno posebno razmotriti pitanje složenosti postupka i značaja postupka za apelanta, i zaključio je da je, iako ima određenih odugovlačenja postupka pred Kantonalnim sudom, apelantov doprinos dužini postupka značajan i stoga činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi u smislu stava iznesenog ranije u ovoj odluci.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2561/06 (DJL «Sanas» Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio