Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2664/06 (E. S.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2664/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2664/06, rješavajući apelaciju Edina Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Subašića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
2998/05 od 16. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-752/05 od 13. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Subašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 19. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2998/05 od 16. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
752/02 od 13. aprila 2005. godine. Ustavni sud je, 16. januara 2007. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je zatraženo da Ustavni sud odgodi sprovođenje izvršenja rješenja Općinskog suda od 13. aprila 2005. godine određenog rješenjem o izvršenju Općinskog suda, broj 065-0-I-06-003359 od 15. augusta 2006. godine, do okončanja vlasničko-pravnog postupka u kojem je trebalo biti odlučeno o apelantovom pravu na korištenje i vlasništvo na stanu koji je predmet ove apelacije.
2. Općinski sud je rješenjem, broj P- 752/02 od 13. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-2998/05 od 16. maja 2006. godine, u ponovnom postupku po tužbi V.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) od 17. marta 1998. godine, utvrdio da je apelant kao drugotuženi zajedno sa prvotuženim Federalnim ministarstvom odbrane (u daljnjem tekstu: prvotuženi), 17. marta 1998. godine «oduzeo posjed stana tužitelju u njegovom posljednjem mirnom, faktičkom posjedu stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici F. Lehara broj 11/9, stan broj 41» (u daljnjem tekstu: sporni stan). U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je tužitelj koristio sporni stan, na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova majka, do početka rata u Bosni i Hercegovini kada je otišao u Kanadu. Kako je nadalje utvrđeno, nakon majčine smrti, 6. februara 1998. godine, tužitelj je ponovo preuzeo posjed spornog stana i po ponovnom odlasku u Kanadu stan je koristio posredno preko O.T. sa kojim je, 12. februara 1998. godine, zaključio ugovor o podstanarskom odnosu i predao mu ključeve od stana. Također, utvrđeno je da je tužitelj 2. marta 1998. godine, podnio zahtjev za prenos stanarskog prava sa svog oca, ali je postupak po zahtjevu obustavljen do rješavanja predmetnog postupka smetanja posjeda. Nakon što je utvrđeno da je tužiteljava majka, kao nosilac stanrskog prava na spornom stanu umrla, prvotuženi je pristupio raspolaganju spornog stana tako što je apelantu dodjelio sporni stan na korištenje rješenjem od 15. februara 1998. godine, a zatim je su apelant i prvotuženi, 18. februara 1998. godine, zaključili ugovor o korištenju stana. Kao nesporno je, zatim, utvrđeno da je apelanta službeno lice prvotužitelja uvelo u posjed spornog stana na način da su njih dvojica razvalili donju bravu, te kako nisu mogli ući obili i drugu bravu te preko balkona susjede nasilno otvorili balkonska vrata, a zatim sa unutrašnje strane ulaznih vrata spornog stana otključali gornju bravu na vratima.
3. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor da tužitelj nije aktivno legitimisan za pokretanje predmetnog paraničnog postupka jer nije bio u posjedu stana, obrazlažući da je tužitelj živo u spornom stanu sa roditeljima što je utvrđeno iz uvjerenja PU Centar Sarajevo od 30. marta 2003. godine te da nije mjenjao adresu prebivališta odnosno boravišta sa adrese predmetnog stana na koju je prijavljen 1982. godine. Zaključeno je da je dolaskom u sporni stan nakon majčine smrti tužitelj ponovo uspostavio faktiču vlast na spornom stanu i nastavio je vršiti preko O.T. kojem je predao ključeve radi čuvanja stana, odnosno sa kojim je zaključio pravni posao koji je bio osnova posrednog posjeda, a da su apelant i prvotuženi tužitelju oduzeli posjed stana na način kako je to u postupku utvrđeno. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je potvrdio prvostepeno rješenje uz zaključak da je prvostepeni sud potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalni propis pri čemu nije počinio nijednu povredu postupka.
4. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po apelantovom mišljenju njegovo pravo na dom je povrijeđeno jer mu je sporni stan dodijeljen na korištenje i to je jedini dom za njega i njegovu porodicu u kojem živi već nekoliko godina. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje jer je u parničnom postupku sutkinja Općinskog suda bila pristrasna i oba puta donijela rješenje koje nije bilo u njegovu korist, a i došlo je do materijalnih i procesnih povreda u samom postupku s obzirom da su «zanemarivani dokazi» koji su njemu išli u korist, a tužitelj je favorizovan jer je tražio povrat imovine iako nema stvarnu želju da se vrati. Po apelantovom mišljenju i Kantonalni sud je svoju odluku donio paušalno jer su samo ponovljeni navodi iz prvostepenog rješenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant je naveo da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantovi navodi odnose se na navodnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, prozvoljnost u postupanju redovnih sudova i navodnu neravnopravnost u postupku radi pristrasnosti postupajuće sutkinje. U vezi sa apelantivm navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem, općenito, nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, inter alia, Ustavni sud, odluka o dopustivosti AP 1152/07 od 26. juna 2007. godine, stav 11.). U parničnom postupku protiv apelanta radi smetanja posjeda sud se bavio utvrđivanjem relevantnih činjenica koje se odnose na posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje i u tom smislu je prvostepeni sud izveo brojne dokaze kako one koje je predložio tužitelj tako i one koje je predložio apelant. U ponovnom postupku prvostepeni sud je odbio apelantov prijedlog da se ponovo saslušaju određeni svjedoci koji su već saslušani ranije u postupku i da se suoče određeni svjedoci, uz obrazloženje da je već proveden dokaz saslušanjem navedenih svjedoka a čijem saslušanju su bili prisutni punomoćnici obje stranke. U presudi prvostepenog suda je navedeno koje dokaze sud nije posebno cijenio smatrajući da nisu od značaja za presuđenje konkretne stvari s obzirom na nespornost činjenica koje su trebale biti utvrđene na temelju ovih dokaza. Činjenica da je postupajuća sutkinja odbila neke od apelantovih zahtjeva za ponovno provođenje određenih dokaza sama po sebi ne ukazuje na njenu pristrasnot u postupku, niti na to ukazuje činjenica da je i u prvobitnom i u ponovljenom postupku odlučila u korist tužitelja. I drugostepeni sud je potvrdio prvostepeno rješenje i za svoj zaključak je dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dao je odgovor na apelantove žalbene navode. Ustavni sud, s obzirom na navedeno, smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Evropske konvencije i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
9. S obzirom na činjenicu da apelant sa porodicom faktički koristi sporni stan kroz duži vremenski period taj prostor predstavlja apelantov dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.) Do miješanja u apelantovo pravo na uživanje doma je došlo osporenim odlukama s obzirom da je njima naloženo da apelant vrati posjed spornog stana tužitelju. Miješanje u apelantovo pravo na dom je bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i nisu bile proizvoljne kako je Ustavni sud već zaključio u prethodnim stavovima ove odluke. Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. Apelantovo insistiranje na tome da je legalno koristio sporni stan, i da će mu stan sigurno ponovo biti vraćen kada se utvrdi da tužitelj nema pravo na sporni stan, nije bilo relevantno za konkretan slučaj smetanja posjeda. Osporenim odlukama apelant nije onemogućen da ponovo ostvari pravo u vezi sa spornim stanom ukoliko to pravo ne pripadne tužitelju. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić