Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2817/06 (S. S.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2817/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2817/06, rješavajući apelaciju Stele Savičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stele Savičić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1802/04 od 28. jula 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2287/02 od 11. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stela Savičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je, 11. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1802/06 od 28. jula 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2287/02 od 11. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2287/02 od 11. oktobra 2004. godine, obavezana je apelantica da Samidu Sabitoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 3.027,00 KM na ime naknade neophodnih troškova održavanja stana u ulici M. Tita u Tuzli, sa zakonskom zateznom kamatom. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen. U obrazloženju Presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tužitelj uselio u stan 1994. godine, na kojem je nosilac stanarskog prava prije rata bila apelantica i koristio ga dok nije po zahtjevu apelantice iseljen iz stana u toku 2002. godine. Stan je u momentu useljenja tužitelja bio u veoma lošem stanju, te je isti uložio izvjesna sredstva da bi ga doveo u stanje uslovnosti. Sud je primjenom odredbe člana 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojom je utvrđeno da korisnik stana ima pravo na povrat svojih sredstava uloženih u stan, nakon što isti vrati u posjed nosiocu stanarskog prava, utvrdio da je zahtjev tužitelja djelomično osnovan, te je naložio apelantici da tužitelju isplati navedeni iznos.
3. Protiv prtvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud donio je Presudu, broj Gž-1802/04 od 28. jula 2006. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, jer iz iskaza saslušanih svjedoka i iz zapisnika iz 1994. godine proizilazi da od iseljenja apelantice do useljenja tužitelja stan nisu koristila druga lica. Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud pravilno primjenio odredbu člana 18. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor da apelantica nije vlasnik stana, odnosno da nije isključivi nosilac stanarskog prava. Takođe, Kantonalni sud je, utvrdio da su tokom postupka otklonjeni nedostaci tužbe u vezi sa licem koje je potpisalo tužbu. Kantonalni sud je zbog svega navedenog potvrdio prvostepenu presudu.
4. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici što je sudu pružila dovoljno dokaza da je od njenog iseljenja do useljenja u stan tužitelja prošlo dovoljno vremena da je stan mogalo koristiti i neko treće lice koje je moglo stan devastirati, a da sud nije cijenio navedene dokaze. Pored toga, povredu istog prava apelantica vidi u tome što tužba nije potpisna u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da je protiv apelantice pokrenut postupak radi isplate duga, a po osnovu troškova uloženih u stan na kojem je apelantica nosilac stanarskog prava. U suštini, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje jer je Kantonalni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo, te da je postupak vođen uprkos činjenici da je tužbu potpisalo lice koje nije upisano u imenik advokatskih pripravnika, dakle, neovlašteno lice čime je došlo do povrede odredbi Zakona o praničnom postupku. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
8. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio odredbu člana 18. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim sanovima, te je utvrdio da je djelimično osnovan zahtjev tužitelja da mu apelantica isplati određeni iznos na ime troškova uloženih u stan. Također, Kantonalni sud je u vezi sa žalbenim prigovorom da je počinjena popvreda Zakona o parničnom postupku, a u vezi potpisom neovlaštenog lica na tužbi, naveo da je na tužbu stavljen pečat advokata, punomoćnika tužitelja, da je uz tužbu dostavljena uredna punomoć za advokata, sa širokim ovlaštenjima, kao i da je tužitelj na glavnu raspravu došao s advokatom koji je izjavio da u potpunosti ostaje kod tužbe, čime su otklonjeni nedostaci oko potpisa na tužbi, te je prigovor neosnovan. Kantonalni sud je u vezi ostalih žalbenih prigovora dao jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelantice. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić