Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/07 (S. T.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1397/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1397/07, rješavajući apelaciju Slavka Tabaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Tabaka, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

202/05 od 23. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-353/04 od 17. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Tabak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je, 11. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-202/05 od 23. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-353/04 od 17. januara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-22/03 od 11. februara 2004. godine, utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centra javne bezbjednosti Doboj, Policijske stanice Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), pa je tužena obavezana da apelanta vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 755,00 KM, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlen kod tužene na neodređeno vrijeme na radnom mjestu radnika na vezama, sve do aprila 1992. godine, kada mu je u vezi sa ratnim događanjima na području Bosne i Hercegovine rečeno da više ne dolazi na posao. Takođe, nesporno je utvrđeno da tužena nije donijela nikakvo rješenje o u vezi radno-pravnog statusa apelanta, kao i da se apelant 2001. godine prijavljivao na objavljeni konkurs tužene za radno mjesto policajca, na koji nije primljen. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je u radnoj knjižici apelanta naveden 6. april 1992. godine kao datum prestanka zaposlenja, te konstatovao da zaključena radna knjižica ne može zamijeniti rješenje o prestanku radnog odnosa koje se obavezno donosi i uručuje radniku u skladu sa zakonom. Takođe, Osnovni sud iz priloženih dokaza utvrdio da apelant nakon prestanka radnog odnosa kod tužene nije bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca, te da se prije podnošenja tužbe sudu, u toku 1999. i 2000. godine, obraćao tuženoj pismenim putem za rješavanje svog radno-pravnog statusa. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da tužena nikada nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu što je bila njena obaveza propisana članom članom 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretnog spornog odnosa, i kojim je propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, uz pouku o pravu na prigovor. Na osnovu toga, Osnovni sud je utvrdio da je nedonošenjem i nedostavljanjem rješenja o prestanku radnog odnosa, apelantu onemogućeno da prethodno koristi internu zaštitu, predviđenu čl. 79. i 80. pomenutog zakona. Iz tih razloga, Osnovni sud je zaključio da za apelantu nisu tekli zakonom predviđeni rokovi, tim prije što je čl. 75. i. 76. predmetnog zakona regulisano kako i pod kojim uslovima radniku može prestati radni odnos uz njegovu saglasnost, bez njegove saglasnosti i po sili zakona.

4. Odlučujući po žalbi tužene protiv presude Osnovnog suda broj RS-22/03 od 11. februara 2004. godine, Okružni sud je donio rješenje broj Gž-353/04 od 17. januara 2005. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu kao neblagovremenu i nedopuštenu. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud prilikom donošenja prvostepene odluke pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da se na konkretan sporni odnos, s obzrom na vrijeme nastanka istog, trebaju primjeniti odredbe Zakona o državnoj upravi, a što nije regulisano tim zakonom, odredbe ZOPRO, čijim članom 80. stav 1. je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2. istog člana propisano je da prigovor iz stava 1. tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Nadalje, Okružni sud je naveo da je članom 83. stav 1 ZOPRO propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Stavom 2. istog člana propisano je da radnik zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. U vezi sa tim, Okružni sud je istakao da je nesumnjivo da je tužena načinila propust što za apelanta nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, ali da taj propust nije smio biti prepreka apelantu da traži internu zaštitu prava iz radnog odnosa, a potom i sudsku zaštitu. Okružni sud je utvrdio da je apelant za povredu svojih prava iz radnog odnosa saznao u aprilu 1992. godine, kada mu je rečeno da više ne dolazi na posao, dok je tužbu sudu podnio 13. novembra 2000. godine. Nadalje, Okružni sud je uzeo u obzir činjenicu da zbog stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja apelant nije mogao tražiti internu zaštitu sve do ukidanja tog stanja odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, te je zaključio da je nakon toga u roku od 15 dana trebao tražiti internu zaštitu, a potom i sudsku zaštitu u narednom roku od 30 dana, da bi se tužba smatrala dopuštenom i blagovremenom. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je konstatovao da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 83. ZOPRO za ostvarivanje sudske zaštite, odnosno da je tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka.

5. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-353/04 od 17. januara 2005. godine izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj Rev-202/05 od 23. marta 2007. godine ocijenivši da je stanovište drugostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj Rev-202/05 od 23. marta 2007. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj Gž-353/04 od 17. januara 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.

10. Dakle, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/07 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio