Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1504/08 (A. B. i V. P.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1504/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Paravlić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj, 4. septembra 2008. godine u predmetu broj AP-1504/08, rješavajući zahtjev Andrije Beljo i Vinka Papka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Andrije Belje i Vinka Papka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Andrija Beljo i Vinko Papak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rame, koje zastupa Z.O.U. Sesar-

Ćurić-Miletić, odvjetnici iz Mostara, podnijeli su, 26. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-Kž-08-000 002 od 28. februara 2008. godine, i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-39/01 od 15. aprila 2004. godine. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora izrečene apelantima Presudom Općinskog suda, broj K-39/01 od 15. aprila 2004. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-39/01 od 15. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Županijskog suda, broj 008-0-Kž-08-000 002 od 28. februara 2008. godine, apelanti su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju na po 6 mjeseci zbog počinjenog krivičnog dijela teške krađe iz člana 274 stav 1 tačka 1, u vezi sa čl. 20 i 23 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude.

3. Navedeno krivično djelo apelanti su izvršili tako što su noću, 14. maja 2001. godine, u Ljubuškom, u namjeri da ukradu vozilo marke «Passat» registarskih pločica 125-M-164, a koje je bilo parkirano na parking prostoru iza PU Ljubuški, obili isto na način da je prvoapelant izvijačem slomio uložak brave prednjih desnih vrata, potom ušao u vozilo i sjeo na mjesto vozača, a drugoapelant sjeo na mjesto suvozača. Zatim su zajedno pokušali skinuti instrument tablu i pomoću aparata-kocke upaliti vozilo, gdje su ih zatekli vlasnik vozila oštećeni J. A. i djelatnik PU Ljubuški policajac T.P.

4. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelanti povredu prava na pravičan postupak vide prvenstveno u činjenici da sudovi njihove navode da se radi o nepodobnom pokušaju izvršenja krivičnog djela, koje je trebalo kvalifikovati kao pokušaj izvršenja krivičnog djela nepodobnim sredstvima, nisu uzeli u obzir, iz čega je proistekla pogrešna primjena odredbi materijalno-krivičnog prava i osuđujuća presuda. Ne samo da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice koje se odnose na izvršenje konkretnog krivičnog djela, nego je i dokazno sredstvo tzv. kocka-aparat, kojim su otvorena vrata automobila i izvršena provala, navodno tokom krivičnog postupka nestao. Uzimajući sve okolnosti izvršenja krivičnog dijela, sudovi su, navode apelanti, morali primjeniti član 21 KZ FBiH, čijom bi se pravilnom primjenom, navodno, apelanti oslobodili odgovornosti za učinjeno djelo, jer isti ne predstavlja krivčno djelo prema pozitivnom krivičnom zakonodavstvu. Apelanti smatraju da im je povređeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Oni takođe smatraju da je izvršena i bitna povreda parničnog postupka jer je nova sutkinja koja je preuzela predmet «samo izradila pismeni otpravak presude», umjesto da ponovo otvori krivični postupak. Osim što su tražili da se ponovi postupak i donese nova presuda, apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora izrečene apelantima presudom Općinskog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti jedno od temeljnih ljudskih prava čiju zaštitu pruža član II/3.d) Ustav Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da ovo pravo nije apsolutno, jer može doći do njegovog ograničenja pod određenim uvjetima koji su propisani zakonom i koji moraju biti u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije. Osobu koja je pravosnažno osuđena za krivično djelo nadležni organi imaju pravo da, u skladu sa zakonom, upute na izdržavanje kazne zatvora odnosno liše je slobode. Ustavni sud će, prilikom meritornog ispitivanja apelacije takve osobe, preispitati opravdanost ovog lišenja slobode i ukoliko se utvrdi da je do lišenja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konveciji utvrdiće se povreda prava i naložiti otklanjanje posljedica povrede na način i u mjeri u kojoj je to moguće. Međutim, u postupku po zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je ograničen na utvrđivanje da li je donošenje privremene mjere nužno radi otklanjanja štetnih posljedica koje bi mogle nastupiti, pri čemu je conditio sine qua non za ovo odlučivanje da apelant iznese uvjerljive razloge i dokaze koji ukazuju na nužnost donošenja privremene mjere.

9. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, konkretno prava na slobodu i sigurnost lica kao i prava na pravičan postupak, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelanti, kao što je već rečeno, nisu ponudili razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio predloženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1504/08 (A. B. i V. P.) | Sudska praksa | Aktio