Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1562/08 (B. T.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1562/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1562/08, rješavajući zahtjev Branislava Toholj za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Branislave Toholj za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislava Toholj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijela je, 27. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje osporenih rješenja do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine, dosuđena je nekretnina u vlasništvu izvršenika Gojka Vuleševića, označena kao k.č. 4679/148, kuća sa dvorištem, u površini od 510 m2, upisana u z.k. ulošku broj 2081 (prema novom zemljišnoknjižnom stanju ova nekretnina je upisana u z.k. ulošku broj 722), KO Trebinje, tražiocu izvršenja-kupcu Nedeljku Lakiću. Istim rješenjem je određeno da se navedena nekretnina preda u posjed i vlasništvo tražiocu izvršenja Nedeljku Lakiću, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu tog suda da izvrši promjenu vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini u korist kupca Nedeljka Lakića.
3. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizilazi da prvostepeno rješenje koje se pobija žalbom predstavlja rješenje o dosudi nekretnine koju je tražilac izvršenja kupio na trećem ročištu, na kome je on bio najpovoljniji ponuđač i to kao tražilac izvršenja, sa ponudom kupoprodajne cijene u iznosu od 87.000,00 KM. Iz rješenja proizilazi da je kupac bio tražilac izvršenja Nedeljko Lakić i da je uplatio u sudski depozit novčani iznos od 18.631,33 KM kao razliku između utvrđene kupoprodajne cijene i visine svog potraživanja. Istaknuto je da su i po mišljenju Okružnog suda, cijeneći sve spise predmeta, ispunjeni uslovi za donošenje rješenja o dosudi navedene nekretnine tražiocu izvršenja-kupcu Nedeljku Lakiću.
4. U odnosu na žalbene navode apelantice da je kao jedan od tražilaca izvršenja prvostepenim rješenjem stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na drugog tražioca izvršenja nije osnovana. Istaknuto je da je apelantica žalbom ukazala da je sud nepravilno primjenio odredbu člana 92. stav 8. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) jer nije vodio računa da su i apelantica i drugi tražilac izvršenja istim prijedlogom inicirali izvršni postupak, te da su istovremenom zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama stekli pravo na namirenje iz predmetne nekretnine u smislu odredbe člana 72. stav 2. ZIP-a. Konstatovano je da apelantica smatra da je trebalo primjeniti odredbu člana 101. ZIP-a kojom je propisano da se više potraživanja koja imaju isti red namirenja namiruju srazmjerno svojoj visini ako iznos dobijen prodajom nije dovoljna za potpuno namireneje.
5. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 92. stav 8. ZIP-a kojom je propisano da ako je tražilac izvršenja kupac, a ne postoje druga lica (pa i drugih tražilaca izvršenja) čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja.
6. Po shvatanju Okružni sud žalba je izgubila iz vida da navedena odredba nema u vidu nepostojanje drugih tražilaca izvršenja nego nepostojanje drugih lica čije se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije tražioca izvršenja kao kupca. Po mišljenju Okružnog suda apelantica nije lice čije se potraživanje namiruju iz prodajne cijene prije tražioca izvršenja kao kupca. Okružni sud je našao da je odredbom člana 92. stav 8. tražiocu izvršenja data pogodnost da nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja. Istaknuto je da je navedena kompempenzacija moguća samo ako u konkretnom izvršnom postupku ne postoje lica čije se potraživanje iz prodajne cijene namiruje prije tražioca izvršenja. Stoga je sud naveo da apelantica nije lice čije se potraživanje namiruje prije tražioca izvršenja, kupca Nedeljka Lakića.
7. Nadalje je Okružni sud našao da u spisu predmeta postoji zemljišnoknjižni izvadak u kome je u teretnom listu upisano da je na osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda, broj I-158/01 od 9. oktobra 2001. godine, uknjižena zabrana otuđenja nekretnina dužnika Gojka Vuleševića sve dok se ne izmire novčana potraživanja u korist Nedeljka Lakića. Navedenom zabranom Nedeljko Lakić je kao tražilac izvršenja stekao pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, a lice koje je nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstevno ostvarivanje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom, a kako je to propisano odredbom člana 72. stav 2. ZIP-a.
8. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da ne postoji niti jedan pravni, moralni, praktični, logički niti bilo koji drugi razlog koji bi motivisao zakonodavca da spornom odredbom člana 92. stav
8. ZIP-a do krajnjih granica favorizuje jednog od dva jednako rangirana tražioca izvršenja prilikom namirenja njihovih potraživanja samo zato što je jedan od njih „pobjednik“ javnog nadmetanja za kupovinu izvršenikove nekretnine. Po mišljenju apelantice sam tok prinudne naplate potraživanja iz nepokretnosti izvršenika istovjetan je i kada se kao kupac pojavljuje neko treće lice i kada se kao kupac pojavljuje tražilac izvršenja sa jednom razlikom o kojoj je riječ u odredbi člana 92. stav 8. ZIP-a što se u slučaju tražioca izvršenja kao kupca ostavlja mogućnost izbjegavanja nepraktičnog dvostrukog polaganja i vraćanja istog novčanog iznosa. Po mišljenju apelantice tražilac izvršenja kao najpovoljniji ponuđač na javnom nadmetanju u odnosu na drugog tražioca izvršenja kao učesnika istog javnog nadmetanja o čemu je riječ i u konkretnom predmetu dovoljno je „nagrađen“ time što je stekao mogućnost da kupi izvršenikovu nepokretnost za koju je zainteresovan (jer inače ne bi učestvovao na nadmetanju), te nema nikakvog smisla stvarati mu samo zbog toga prvilegovanu poziciju do kraja izvršnog postupka. Navodi da spornu odredbu valja upotrebljavati vodeći računa o uportrebi gramatičke jednine kada se u njoj govori o tražiocu izvršenja i ne proširujući je na situacije koje ona i ne uređuje to jeste kada ima više tražilaca izvršenja istog ranga, a jedan od njih je kupac. U pogledu zabrane otuđenja nekretnine izvršenika na šta se Okružni sud poziva u svojoj odluci apelantica navodi da tokom izvršnog postupka nije bilo sporno da su apelantica i Nedeljko Lakić istovremeno inicirali izvršni postupak, te da su to izvršili istim prijedlogom sastavljenim preko zajedničkog punomoćnika. Ističe da odredbom člana 72. stav 2. ZIP-a nije predviđena zabrana otuđenja, te da isto nije predviđeno niti bilo kojom drugom odredbom tog zakona već samo zabilježba izvršenja koja je kao takva mogla biti upisana samo u korist oba predlagača i samo se takvom zabilježbom stiče pravo na namirenje i tako određuje redoslijed namirenja a nikako sudskom mjerom obezbjeđenja-zabranom otuđenja nekretnine određenom u korist Nedeljka Lakića. Zbog navedenih odluka apelantica smatra da nema mogućnost da naplati čak i ona potraživanja koja po redu namirenja dolaze prije naplate glavnog duga, dakle zakonske zatezne kamate shodno odredbi člana 98. stav 2. ZIP-a jer će se sav iznos koji Nedeljko Lakić deponuje utrošiti na srazmjerno namirenje troškova izvršnog postupka dok se imenovani namiruje pored navedenog i za iznos glavnog duga i za zakonske zatezne kamate. Navodi da kada se doda i to da je predmetna nekretnina jedina izvršenikova imovina na kojoj se izvršenje može sprovesti neodrživost njenog pravnog položaja je nemoguće ignorisati. Smatra da joj izvršenjem osporenih odluka prijeti trajna i nenadoknadiva šteta njenim pravnim interesima, te zbog toga traži donošenje privremene mjere.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju razlozi koje apelantica navodi nisu razlozi za donošenje tražene privremene mjere, već tvrdnje kojima se osporava ustavnost osporene sudske odluke o kojima će Ustavni sud odlučiti u svojoj odluci o apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić