Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2157/08 (S. i D. M.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2157/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine u predmetu broj AP-2157/08, rješavajući zahtjev Slavka i Dijane Milojice, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Slavka i Dijane Milojice, za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko i Dijana Milojica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, podnijeli su, 14. jula 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine. Apelanti su, 30. jula 2008. godine, dostavili dopunu apelacije i podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su 21. augusta 2008. godine, dostavili dopunu zahtjeva za donošenje privremene mjere.
2. Trgovačko akcionarsko društvo «Krajina Borac» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Osnovnom sudu Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu, ukupne površine 65,26m2, njegova imovina kao i da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 20. januara 2001. godine između DOO Trgovina Borac Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelanata, te da se obavežu apelanti da mu predaju u posjed i korištenje poslovni prostor, uz naknadu troškova postupka.
3. Osnovni sud je Presudom, broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj je obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je činjeničnu i pravnu osnovu za presuđenje prvostepeni sud utvrdio provođenjem svih relevantnih dokaza, te da je na nesumnjiv način utvrdio da je zahtjev tužitelja neosnovan i da nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu. Nasuprot tome, sudovi su naveli da su utvrdili da u pogledu spornog ugovora o kupoprodaji ne postoje nedostatci koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor čini pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige u korist apelanata. Činjenični i pravni supstrat Okružni sud prihvata kao pravilan, a pravilno je primijenjen i procesni zakon, te je žalbu smatrao neosnovanom. Ovaj sud dalje navodi da neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje da izvod iz sudskog registra i prilog broj 2 koji sadrži podatke o osnivačima, visini i strukturi osnivačkog uloga istovremeno predstavlja dokaz o vlasništvu, o čemu je prvostepeni sud dao iscrpne razloge, a čak da je tužitelj i imao dokaze da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo, Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik RS», broj 24/98) jedino Direkcija za privatizaciju Republike Srpske, bila ovlaštena da vrši prodaju državnog kapitala u postupku privatizacije.
5. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatizovan jer se nalazi na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz čl. 2. stav 1. i 4. stav 1. Okvirnog sporazuma o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 14/98). Pored navedenog, Okružni sud navodi da je članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine Federacije BiH», broj 12/98) preduzećima dozvoljeno da u procesu privatizacije prodaju stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu, a kako je nesporno da je sporni poslovni prostor bio upisan u pasivni podbilans znači da je imovina mogla biti predmet prodaje, te čak i da je promet izvršen suprotno zakonu tužitelj ne bi bio aktivno legitimisan da traži poništenje takvih pravnih poslova. Također, ističe sud, dopis Direkcije za privatizaciju RS ukazuje na neriješene imovinske odnose u pogledu imovine tužitelja i da tužitelj ni prilikom sačinjavanja početnog bilansa stanja nije mogao dostaviti valjan dokaz o imovini koja bi bila predmet privatizacije. Nasuprot tome, tuženi je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima, navodi dalje Okružni sud, bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, a što mu je dalo ovlaštenja da raspolaže sa nekretninom. Sud je ukazao da upis u zemljišne knjige kojim se stiču stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ni ograničen ni eliminisan ni jednim zakonskim propisom. Prema članu 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni listi SFRJ», broj 6/80 i «Službeni list RS», broj 21/92) vlasništvo se stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem ili na osnovu odluke državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom, a u konkretnom slučaju je stečeno upisom u zemljišne knjige kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Na kraju ovaj sud ističe da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne okolnosti koje se odnose i na drugi dio tužbenog zahtjeva i zaključio da ugovor o prometu spornog poslovnog prostora nije ništav pravni posao niti u pogledu sadržine niti u pogledu forme i da je tuženi kao zemljišnoknjižni vlasnik samo iskoristio jedno od vlasničkih ovlaštenja.
6. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je Presudom, broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine, reviziju djelimično uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda, broj PŽ-
255/05 od 26. januara 2007. godine, tako što je žalbu tužitelja djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda, broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine, te je utvrdio da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Navedenom presudom Vrhovni sud je obavezao apelante da tužitelju predaju poslovni prostor u posjed, te da tuženi i apelanti solidarno naknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 6.432,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, Vrhovni sud je odbio reviziju.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da prema utvrđenim činjenicama proizilazi da je prednik tužene, Kombinat «Borac» Travnik, bio preduzeće u društvenoj svojini i da je u skladu sa tada važećim propisima kupljeni prostor također bio u društvenoj svojini. Njegov pravni slijednik, odnosno tuženi, nastao je njegovom transformacijom u skladu sa odredbama Zakona o društvenom kapitalu («Službeni list SFRJ», br. 84/89 i 46/90) kada je postalo preduzeće u mješovitoj svojini. Vrhovni sud ističe da je prednik tužitelja osnovan na dijelu imovine «Borca» iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka, broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo («Službeni glasnik RS», br. 4/93 i 29/94). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužitelja nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i izvršena registracija te statusne promjene u sudskom registru u Trgovačko akcionarsko društvo Krajina-Borac Banja Luka (tužitelj).
8. Vrhovni sud dalje navodi da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, odobren program privatizacije DTP «Krajina-
Borac» Banja Luka, a kojim programom je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, te su određeni metodi privatizacije. Vrhovni sud navodi da je preduzeće d.o.o. «Borac» Travnik registrovano 1990. godine kao preduzeće u mješovitoj svojini, dakle nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnoj svojini, sporni poslovni prostor nije postao privatna svojina tog preduzeća a ni radnika ulagača, pa se pitanje svojine na tom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnoj svojini tj. od procesa privatizacije. Kako je Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu djela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužitelja, po mišljenju ovog suda tuženi nema osnova polagati bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripada preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome, pravo svojine na toj imovini stiče ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.
9. Dakle, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je smatrao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakonu o prometu nepokretnosti, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja tj. posljedice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga apelanti, kako navodi Vrhovni sud, nemaju pravnog osnova da drže u posjedu sporni poslovni prostor. Obzirom da je prednik tužitelja osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor, da je kao takav upisan u sudski registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren program privatizacije pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju, ovaj sud je zaključio da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina u smislu člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. 10.«Krajina-Borac» A.D. Banja Luka podnio je 24. juna 2008. godine, Osnovnom sud prijedlog za izvršenje Presude Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine.
11. Apelanti smatraju da je donošenjem osporene presude došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelanti vide u navodno proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Apelanti smatraju očigledno proizvoljnim tumačenje odredbe člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini od strane Vrhovnog suda, a koja odredba se, prema njihovom mišljenju, ne može primjenjivati kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakon o preduzećima. Osporenu odluku apelanti smatraju kontradiktornom jer u jednom dijelu presude sud odbija tužitelja sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi da su oni vlasnici spornog poslovnog prostora, a s druge strane na osnovu iskonstruisanog jačeg prava na posjed daje tužitelju aktivnu legitimaciju da bude stranka u sporu i pravo na posjed predmetne nekretnine. Apelanti navode da su poslovni prostor kupili na temelju pravnog posla, i stekli pravo svojine upisom u zemljišne knjige, te je povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. Apelanti su u prilogu apelacije dostavili Presudu Vrhovnog suda, broj Gvl-7/02 od 23. augusta 2002. godine, kojom je u identičnoj situaciji (prodavac isti a drugi kupci) o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca RS utvrđeno da je ugovor kakav su i oni zaključili pravno valjan i smatraju da je osporena presuda nekonzistentna sa navedenom presudom Vrhovnog suda.
12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelanti navode da izvršenjem osporavane pravosnažne presude može za njih nastupiti nenadoknadiva šteta jer su predmetni poslovni prostor kupili legalno, preuzeli ga u posjed, upisali kao svoj i nesmetano ga koriste. Također, navode da su isplatili ogromnu kupoprodajnu cijenu, platili porez na promet te u privođenju objekta sadašnjoj namjeni uložili još 20.000,00 KM jer objekat radi kao SUR «Una» i u njemu su zaposlena četiri lica koja bi ostala bez posla. Apelanti ističu da određivanjem privremene mjere tužitelj s obzirom na svoj status, broj zaposlenih, te činjenicu da se radi uslovno o fiktivnoj firmi, ne bi izgubio ništa.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
15. Kao osnov za donošenje privremene mjere apelanti navode da bi izvršenjem Presude Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine, kojom se utvrđuje da je ništav ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine zaključen 20. januara 2001. godine, između prvotuženog i apelanata i kojim se obavezuju apelanti da predaju tužitelju u posjed spornu nekretninu, trpili nenadoknadivu štetu, jer su za kupovinu poslovnog prostora isplatili ogromnu kupoprodajnu cijenu, platili porez na promet te u privođenju objekta sadašnjoj namjeni uložili još 20.000,00 KM a u objektu su zaposlena četiri lica koja bi ostala bez posla.
16. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju pitanje mogućih ozbiljnih kršenja ustavom zaštićenih ljudskih prava apelanata prije svega prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koja potpadaju pod pitanja za čije je odlučivanje nadležan Ustavni sud. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja reviziju djelimično uvažio i preinačio presudu Okružnog suda, tako što je žalbu tužitelja djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu, te je utvrdio da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Istom presudom Vrhovni sud je obavezao apelante da tužitelju predaju poslovni prostor u posjed u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja.
17. U datim okolnostima, prije detaljne analize različitih pravnih shvatanja redovnih sudova na tri instance i to primjenoim istog materijalnog propisa, na koje ukazuje ova apelacija, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem Presude Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine, kojom se nalaže apelantima da predaju tužitelju u posjed poslovni prostor slobodan od lica i stvari, mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice za apelante time što bi oni bili deposediran iz poslovnog prostora i što bi četiri zaposlena lica ostala bez posla. Osim toga, Ustavni sud napominje da je u apelaciji ukazano na različito postupanje sudova u sličnim predmetima, čim je narušen princip zakonitosti i pravne sigurnosti građana. U vezi toga Ustavni sud smatra da je različita praksa sudova bitan razlog, o kojem Ustavni sud treba da vodi računa do donošenja konačne odluke po apelaciji. Stoga je Ustavni sud ocijenio da su ispunjeni uslovi da se usvoji privremena mjera i da se naloži Osnovnom sudu da ne provodi izvršni postupak po prijedlogu «Krajina Borac» A.D. Banja Luka od 24. juna 2008. godine, za izvršenja Presude Vrhovni suda, broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine.
18. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
19. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić