Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/07 («Došlić» d.o.o. Kozarska Dubica)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3581/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3581/07, rješavajući apelaciju «Došlić» d.o.o Kozarska Dubica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Došlić» d.o.o Kozarska Dubica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 334 od 30. aprila 2007. godine, i rješenja Okružnog suda u Banoj Luci, broj P-347/03 od 23. decembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. «Došlić» d.o.o. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. decembrar 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 334 od 30. aprila 2007. godine, i rješenja Okružnog suda u Banoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj P-347/03 od 23. decembra 2005. godine.

2. Rješavajući po tužbi apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga, Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu, broj PS-1737/01 od 8. maja 2003. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 299.315,32 KM na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja, tj. 20. decembra 2001. godine pa do isplate, i nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.066,00 KM, a sve u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva apelanta za dio glavnog duga u iznosu od 59.233,06 KM i pripadajućih sporednih potraživanja, Osnovni sud je odbacio kao nedozvoljen. Osnovni sud je naveo da je apelant u periodu od 7. aprila 1999. do 3. februara 2001. godine na osnovu Uredbe o plaćanju maloprodajne takse za određene proizvode izvršio obračun i plaćanje navedene takse na promet nafte i naftnih derivata u visini utuženog iznosa. Kako je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-34/99 od 19. februara 2000. godine, utvrđeno da navedena Uredba nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, te da je ista, stoga, prestala da važi, Osnovni sud je zaključio da je tuženi, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima, kao sticalac imovine bez pravnog osnova dužan istu da vrati apelantu ili nadoknadi mu vrijednost postignute koristi.

3. Protiv presude Osnovnog suda, broj PS-1737/01 od 8. maja 2003. godine, tuženi je izjavio žalbu.

4. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio rješenje, broj P-347/03 od 23. decembra 2005. godine, kojom je žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i tužbu odbacio. Okružni sud je obrazložio da je prema odredbi člana 67. stav 1. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98 i 40/98) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka obaveze predviđeno je, da se poreski obveznik kod koga je naplaćena akciza i porez na promet ima pravo na povraćaj plaćene akcize odnosno poreza na promet, kamate i troškove prinudne naplate. Saglasno stavu 2. iste zakonske odredbe, zahtjev za povrat pogrešno ili više uplaćenih akciza odnosno poreza na promet podnosi se poreskom organu gdje podnosilac zahtjeva radi kao poreski obveznik, dok je u stavu 3. tog člana propisano, da takav poreski obveznik od koga je naplaćena akciza odnosno porez na promet, koji nije bio dužan da ih plati (kakav je slučaj u ovoj pravnoj stvari), ima pravo na povraćaj plaćene akcize odnosno poreza na promet, kamate, troškove prinudne naplate i novčane kazne. Nadalje, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi se o povratu više uplaćenih javnih prihoda, pa je apelant zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava na osnovu taksi na određene proizvode mogao podnijeti samo organu uprave u čijem sjedištu se vodi kao poreski obveznik, a ne sudu, jer zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost.

5. Apelant je protiv presude Okružnog suda, broj P-347/03 od 23. decembra 2005. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

6. Vrhovni sud donio je presudu, broj 118-0-Rev-06-000 334 od 30. aprila 2007. godine, kojom je odbio reviziju apelanta. Vrhovni sud je, prihvatajući stav drugostepenog suda, naveo da je osporena presuda pravilna i zakonita.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelant je u skladu sa članom 67. stav 1. Zakona o akcizama i porezu na promet imao mogućnost da podnese zahtjev za povrat pogrešno ili više uplaćenih javnih prihoda poreskom organu kod kojeg je registrovan kao poreski obveznik, što prema stanju spisa, apelant nije učinio. Umjesto toga, apelant je protiv tuženog podnio tužbu radi isplate duga, a koju su u konačnici sudovi odbacili zbog nenadležnosti za odlučivanje. Dakle, propust apelanta da se obrati nadležnom upravnom organu imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni sudovi nisu upuštali u osnovanos njegovog tužbenog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po tužbi. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/07 («Došlić» d.o.o. Kozarska Dubica) | Sudska praksa | Aktio