Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3242/06 (I. P.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3242/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3242/06, rješavajući apelaciju Ive Petrušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Petrušića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-352/05 od 12. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-344/02 od 3. decembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj Rs-690/01 od 27. augusta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Petrušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ana Novković iz Banje Luke, podnio je 6. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-352/05 od 12. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-344/02 od 3. decembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-690/01 od 27. augusta 2002. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-690/01 od 27. augusta 2002. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda, broj Ž-344/02 od 3. decembra 2004. godine, odbačena je kao nedopuštena tužba apelanta koja se odnosila na poništenje rješenja UTMP «Tržnica» d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), broj 671 od 25. aprila 1994. godine o prestanku radnog odnosa, vraćanju apelanta u radni odnos kod tužene i naknada štete u visini neostvarenog ličnog dohotka od 1. aprila 1994. godine do vraćanja na rad, te apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove spora. Sudovi su zaključili da je apelantu prestao radni odnos 1. aprila 1994. godine nakon što mu je usmeno saopšteno da mu je prestao da radni odnos, te da je zbog proglašenog stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja nepreduzimanje radnji od strane apelanta radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa bilo opravdano do 19. juna 1996. godine, kada su ista ukinuta. Od tada je, u skladu sa odredbom člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), koji je bio na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa, apelant bio u obavezi da nadležnom organu u tuženom preduzeću u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja podnese prigovor, pa kako je apelant primio radnu knjižicu u kojoj je upisan prestanak radnog odnosa sa 1. aprilom 1994. godine, bio je dužan da u smislu navedenih zakonskih odredbi podnese prigovor. Kako se apelant nadležnom organu tužene nije obraćao prigovorom, nego je prvostepenom sudu podnio tužbu 26. septembra 2001. godine, proizilazi da je u smislu odredbi člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima tužba nedopuštena.

3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-352/05 od 12. septembra 2006. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda, broj Ž-344/02 od 3. decembra 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da su okolnosti neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja opravdavale apelanta da ne preduzima radnje interne zaštite povrijeđenih prava na rad kod tužene sve do 19. juna 1996. godine, kada su prestale okolnosti nastale nastupanjem neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, i od tog dana se apelantu ima računati početak roka od 15 dana za podnošenje prigovora upravnom odboru tužene kao drugostepenom organu, radi zaštite povrijeđenog prava na rad kod tužene, bez obzira što mu tužena nije dostavila predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je dalje naveo da nepreduzimanje tih radnji u vremenskom periodu dužem od 6 godina, računajući od 29. aprila 1994. godine kada je od strane tužene usmeno obaviješten o prestanku rada, dakle, znao je za sadržinu rješenja o prestanku radnog odnosa, pa do podnošenja tužbe 26. septembra 2001. godine, do kada nije ostvarivao nikakva prava iz radnog odnosa, upućuju na zaključak da se i sam apelant saglasio sa time da mu je prestao radni odnos kod tužene sa 1. aprilom 1994. godine na način kako je to konstatovano u rješenju tužene od 29. aprila 1994. godine i da nije bio zainteresovan da radi kod tužene, a što je potvrđeno i njegovim zaposlenjem u Republici Hrvatskoj od 19. novembra 1997. godine.

4. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, odredbama člana 56. Zakona o radnim odnosima bilo je propisano pravo radnika na podnošenje prigovora upravnom odboru poslodavca ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu protiv rješenja nadležnog organa preduzeća i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenjem kojom nije zadovoljan, a taj organ je dužan odlučiti o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora. Nadalje, članom 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima je bilo propisano da radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostenog organa iz člana 56. stav 1. navedenog Zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava. Stavom 2. člana

57. Zakona o radnim odnosima propisano je da radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodno navedenog stava. Kako apelant nije postupio prema navedenim zakonskim odredbama Osnovni sud je tužbu apelanta odbacio iz formalnih razloga, kao nedopuštenu, što su potvrdili i Okružni i Vrhovni sud, ne raspravljajući o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta kod tužene

8. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije podnio prigovor tuženoj u smislu člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima već se direktno obratio sudu. Stoga, da bi se raspravilo pitanje zakonitosti osporenih rješenja, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno izjaviti prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, nepodnošenjem prigovora tuženoj, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3242/06 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio