Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/07 (N. A.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-932/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-932/07, rješavajući apelaciju Nazife Antonić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nazife Antonić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 525 od 12. januara 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 095 od 15. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-3/01 od 11. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nazifa Antonić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banje Luke, podnijela je, 27. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 525 od 12. januara 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 095 od 15. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-3/01 od 11. februara 2005. godine.

2. Prema stanju spisa, apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv DP „Nova sirovina“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), u kojoj je zatražila da sud utvrdi da je nezakonito rješenje broj 172/94 od 17. februara 1994. godine, kojim joj je prestao radni odnos kod tuženog, te da naloži tuženom da je vrati na radno mjesto na kojem je ranije radila ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i isplati joj ostale naknade.

3. Osnovni sud je rješenjem broj RS-3/01 od 11. februara 2005. godine odbacio tužbu apelantice kao nedopuštenu, jer je zaključio da prije podnošenja tužbe nije koristila pravo interne zaštite kod tuženog u smislu odredbi Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 19/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa.

4. Apelantica je protiv rješenja Osnovnog suda broj RS-3/01 od 11. februara 2005. godine, podnijela žalbu, koju je Okružni sud rješenjem broj 011-0-Ž-06-000 095 od 15. marta 2006. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je konstatovao da je apelantici radni odnos kod tuženog prestao na osnovu rješenja 172/94 od 17. februara 1994. godine. Nadalje, Okružni sud je uočio da se među parničnim strankama ukazalo spornim pitanje dopuštenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, koju je prvostepeni sud cijenio u smislu odredbi Zakona o radnim odnosima. Međutim, Okružni sud je podsjetio da je članom 165. Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03, 66/03, 55/07, 20/07, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona. Stoga, prema citiranoj zakonskoj odredbi, sud je konstatovao da se postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu Zakona o radu, trebaju okončati prema tom zakonu. Shodno tome, kao i činjenici da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 29. decembra 2000. godine, Okružni sud je zaključio da je za razrješenje spora u predmetnoj parnici mjerodavan Zakon o radu, a ne Zakon o radnim odnosima, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Nadalje, Okružni sud je podsjetio da saglasno odredbi člana 105. stav 1. Zakona o radu pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, te da je, shodno tome, tužba apelantice dopuštena ali da je neblagovremena. Takođe, Okružni sud je istakao da je članom 105. stav 2. Zakona o radu propisano da se tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. U vezi sa tim, sud je napomenuo da bi se nepodnošenje tužbe do 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o prestanku neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, moglo smatrati opravdanim, te da iako je apelantica za povredu prava saznala u martu 1994. godine, rokovi za korištenje interne zaštite kod tuženog, odnosno za podnošenje tužbe se trebaju računati počev od 19. juna 1996. godine. S obzirom da je apelantica tužbu je podnijela tek 29. decembra 2000. godine, sud je zaključio da je tužba podnesena po proteku subjektivnog i objektivnog roka propisanog Zakonom o radu. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je zaključio da su se stekli svi zakonom propisani uslovi za odbacivanje tužbe, ali ne zbog nedopuštenosti, već zbog neblagovremenosti. Međutim, kako su pravne posljedice odbacivanja tužbe u oba slučaja iste, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

5. Apelantica je protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 095 od 15. marta 2006. godine izjavila reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 525 od 12. januara 2007. godine odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 8.500,00 KM, odnosno ne prelazi iznos od 10.000 KM, propisan članom 237. stav. 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), te je ocijenio da odlučivanje po reviziji apelantice nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. ZPP.

6. Apelantica tvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom 6. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 525 od 12. januara 2007. godine.

10. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je, shodno relevantnoj odredbi člana 105. Zakona o radu, apelantica propustila prekluzivni rok za podnošenje tužbe radi poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i isplate naknada iz radnog odnosa. Shodno tome, nadležni sudovi su odbacili njen tužbeni zahtjev kao neblagovremen. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine).S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije došla do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i isplate naknada iz radnog odnosa, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/07 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio