Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1259/07 (S. K. i A. S.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1259/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1259/07, rješavajući apelaciju Slavice Kos i Almedine Sokolušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavice Kos i Almedine Sokolušić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosnei Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavica Kos i Almedina Sokolušić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zenice, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijele su 5. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1359/03 od 15. novembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se Federacija Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantice vrati na posao i rasporedi na poslove koje su radile ili druge odgovarajuće, te da im na ime naknade plaće u visini plaće koje bi kao uposlenice ostvarile da su radile isplati, i to Slavici Kos iznos od 18.950,00 KM i Almedini Sokolušić iznos od 34.450,00 KM.
3. Odlučujući o žalbama apelantica protiv presude Općinskog suda, broj P-1359/03 od 11. maja 2004. godine, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je rješenjem, broj Gž-32/06 od 18. novembra 2005. godine, prvostepenu presudu ukinuo i odbacio kao neblagovremenu tužbu apelantica podnesenu 25. augusta 1997. godine.
4. Protiv Rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-32/06 od 18. novembra 2005. godine, apelantice su izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine, odbio reviziju apelantica kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je citirao odredbu člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni listSFRJ», br. 60/98 i 42/90) koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa i odredbu člana 103. stav
3. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 9/03) kojom je regulisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju je dalje navedeno, da je rok za podnošenje tužbe počeo teći od dana saznanja za učinjenu povredu, odnosno od 1993. godine kada je organ u kome su apelantice radile ukinut (18. decembra 1993. godine prestao faktički sa radom), a da su tužbu podnijele 1997. godine.
5. Apelantice se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju tužba apelantica radi zaštite prava iz radnog odnosa je odbijena rješenjem Općinskog suda, broj P-1359/03 od 15. novembra 2004. godine. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-32/06 od 18. novembra 2005. godine, odbacio kao neblagovremenu tužbu apelantica. Potom je Vrhovni sud odbio reviziju apelantica zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
9. Dakle, proizlazi da se osporenom odlukom Kantonalnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je okončan predmetni postupak, nije odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanatica, odnosno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantica, već je Kantonalni sud osporenom odlukom utvrdio da je tužba apelanatica neblagovremena. Da bi se raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanatica, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantice su morale blagovremeno zatražiti sudsku zaštitu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluke Ustavnog suda br. AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine i AP 1310/06 od 15. februara 2007. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić