Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2734/07 (B. B.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2734/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2734/07, rješavajući apelaciju Brankice Bogdanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brankice Bogdanović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-59/05 od 30. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U: 589/03 od 1. novembra 2004. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-2364/03 od 15. oktobra 2003. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/04/IV-23-1159/99 od 24. februara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Brankica Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nada Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-59/05 od 30. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U: 589/03 od 1. novembra 2004. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-2364/03 od 15. oktobra 2003. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/04/IV-23-1159/99 od 24. februara 2003. godine.

2. Zaključkom Uprave broj 23/04/IV-23-1159/99 od 24. februara 2003. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za povrat u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Ustanička broj 5/5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. S obzirom da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana, koji je rješenjem Gradskog Sekretarijata za stambene poslove, broj 14/3-372-1262/96 od 12. novembra 1996. godine i rješenjem Ministarstva prostornog uređenja stambenih i komunalnih poslova Kantona Sarajevo, broj 14/3-372-1683/97 od 1. oktobra 1997. godine proglašen privremeno i trajno napuštenim, podnijela 5. oktobra 1999. godine, Uprava je navela da je, u smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana neblagovremen.

3. Ministarstvo, odlučujući o žalbi apelantice protiv zaključka Uprave, broj 23/04/IV-23-

1159/99 od 24. februara 2003. godine, donijelo je rješenje broj 27/02-23-2364/03 od 15. oktobra 2003. godine kojim je žalba apelantice odbijena.

4. Protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-2364/03 od 15. oktobra 2003. godine apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom, broj U: 589/03 od 1. novembra 2004. godine odbio tužbu apelantice. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, da su osporene odluke upravnih organa pravilne i zakonite, te je ispravio datum prijema zahtjeva apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana i naveo da je isti podnesen 4. oktobra 1999. godine.

5. Vrhovni sud, odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Kantonalnog suda broj U: 589/03 od 1. novembra 2004. godine, donio je presudu broj Už-59/05 od 30. maja 2007. godine kojom je žalba apelantice odbijena.

6. Apelanticin prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Gradskog Sekretarijata za stambene poslove, broj 14/3-372-1262/96 od 12. novembra 1996. godine i rješenjem Ministarstva prostornog uređenja stambenih i komunalnih poslova Kantona Sarajevo, broj 14/3-372-

1683/97 od 1. oktobra 1997. godine, kojim je predmetni stan proglašen privremeno i trajno napuštenim, odbačen je kao neblagovremen zaključkom Uprave, broj 23-04/IV-23-38/04 od 18. oktobra 2005. godine. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv navedenog zaključka, Ministarstvo je donijelo rješenje, broj 27/02-23-121/06 od 10. marta 2006. godine kojim je odbilo žalbu. Prema stanju spisa i informaciji Kantonalnog suda, upravni spor koji je apelantica pokrenula protiv rješenja Ministarstva nije okončan.

7. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizilazi da apelantica izričito osporava odluke redovnih sudova i organa uprave kojim je odlučivano o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana. Također, apelantica navodi da je nadležnom organu podnijela prijedlog za obnovu postupka koji, prema stanju spisa i informaciji Kantonalnog suda, nije okončan.

11. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno konstatira da će apelantica, ukoliko se eventualno odobri ponavljanje postupka, imati mogućnost podnošenja apelacije protiv konačne odluke donesene u tom postupku.

12. Dalje, a vezano za odluke koje su predmet apelacije, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana, koji je proglašen napuštenim, nadležnom organu podnijela 4. oktobra 1999. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelantice da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2734/07 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio