Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3288/07 (M. B.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3288/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3288/07, rješavajući apelaciju Marinka Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Banovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-1991/05 od 15. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-5798/03 od 23. januara 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/II-
23-P-401/02 od 21. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1991/05 od 15. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-5798/03 od 23. januara 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/II-23-P-401/02 od 21. maja 2003. godine.
2. Zaključkom Uprave, broj 23-04/II-23-P-401/02 od 21. maja 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, ulica Fojnička broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju svog zaključka Uprava je navela da je odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, a za stanove koji su oštećeni i uništeni 1. juli 2002. godine. S obzirom da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana, koji je rješenjem, broj 14/6-372-195/94 od 14. septembra 1994. godine i rješenjem, broj 14/10-372-5881/96 od 10. juna 1996. godine proglašen privremeno i trajno napuštenim, podnio 12. decembra 2002. godine, Uprava je navela da je, smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed neblagovremen.
3. Ministarstvo, odlučujući o žalbi apelanta protiv zaključka Uprave, broj 23-04/II-23-P-
401/02 od 21. maja 2003. godine, donijelo je rješenje broj 27/02-23-5798/03 od 23. januara 2004. godine kojim je žalba apelanta odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 12. decembra 2002. godine, dakle po proteku rokova iz člana 5. i 18.e Zakona o prestanku primjene, te je stoga po ocjeni Ministarstva pravilan zaključak uprave o odbacivanju apelantovog zahtjeva kao neblagovremenog.
4. Protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-5798/03 od 23. januara 2004. godine, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom, broj U-1991/05 od 15. novembra 2007. godine odbio tužbu apelanta. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, da su osporene odluke upravnih organa pravilne i zakonite, te da su donesene na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. st. 1. i 2. i člana 18e Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine, odnosno za stan koji je oštećen ili uništen 1. juli 2002. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana, koji je proglašen napuštenim, nadležnom organu podnio 12. decembra 2002. godine, dakle nakon proteka zakonom propisanih rokova za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić