Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/07 (N.B.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3363/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3363/07, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-22/04 od 3. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/461-901/03 od 8. decembra 2003. godine, Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Područnog centra Banja Luka, broj 02/0702-457-121-
1062/03 od 25. augusta 2003. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, podnijela je 10. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-22/04 od 3. oktobra 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 01/0104/461-901/03 od 8. decembra 2003. godine, Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Područnog centra Banja Luka (u daljnjem tekstu: Područni centar), broj 02/0702-457-121-1062/03 od 25. augusta 2003. godine.
2. Područni centar donio je rješenje, broj 02/0702-457-121-1062/03 od 25. augusta 2003. godine, kojim je apelantici naloženo da plati sudsku taksu u predmetu Osnovnog suda u Gradišci, broj P-328/01, i iznos od 50% visine te takse na ime kaznene takse, u ukupnom iznosu od 2.250 KM. Predmetno rješenje je doneseno na osnovu člana 40. stav 3. Zakona o sudskim taksama («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99).
3. Apelantica je protiv rješenja Područnog centra, broj 02/0702-457-121-1062/03 od 25. augusta 2003. godine, izjavila žalbu, ali je Odbor donio rješenje, broj 01/0104/461-901/03 od 8. decembra 2003. godine, kojim je njenu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu pravilne primjene čl. 2, 3, 37. i 40. Zakona o sudskim taksama.
4. Rješavajući po tužbi apelantice u upravnom sporu koji je pokrenula protiv rješenje Odbora, broj 01/0104/461-901/03 od 8. decembra 2003. godine, Vrhovni sud je donio presudu, broj U-22/04 od 3. oktobra 2007. godine, kojom je odbio tužbu kao neosnovanu. Vrhovni sud je naveo da je visina takse, koju sudovi određuju za sve procesne radnje koje se poduzimaju u određenom sudskom postupku, utvrđena Tarifom kao sastavnim dijelom Zakona o sudskim taksama («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 18/99, 65/03 i 97/04). Također je naveo da stranka, ukoliko smatra da je taksa nepravilno određena, ima mogućnost da u roku od petnaest dana nakon što joj je dostavljen nalog za plaćanje takse, podnese prigovor sudu koji je taksu odredio. Kako apelantica u ostavljenom roku nije osporavala visinu takse pred Osnovnim sudom, već samo njen osnov, tako je otpala mogućnost da to čini u predmetnom upravnom postupku.
5. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je joj je nepravedno utvrđena obaveza plaćanja sudske takse, kao i kaznene takse. Također navodi da je i visina takse nepravilno utvrđena od strane suda, obzirom da je njen tužbeni zahtjev bio iskazan u različitim valutama, te je bilo nemoguće utvrditi njegovu visinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, u koje nesporno spada i obaveza plaćanja sudske takse kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelantica obavezna da uplati sudsku taksu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Obzirom da se u konkretnom slučaju dakle ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o sudskim taksama, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u apelanticinom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa ovim navodima apelantice da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a budući da je apelanticina obaveza na uplatu takse zasnovana na relevantnim odredbama Zakona o sudskim taksama, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud također konstatira da u predmetnom postupku, koji se odnosi na plaćanje sudske takse, nije odlučivalo o apelanticinom pravu na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelantice u vezi povrede ovog prava, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić