Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3374/07 («Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3374/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3374/07, rješavajući apelaciju «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-347/04 od 10. oktobra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Marinković-komerc» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banjaluke, podnio je 12. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-347/04 od 10. oktobra 2007. godine.

2. Rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Sektora za istrage i kontrolu velikih poreskih obveznika, Odjeljenja za kontrolu velikih poreskih obveznika (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 01/0303/490-3-310.129/03 od 22. decembra 2003. godine naloženo je apelantu da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje obaveza, izvrši uplatu poreza u iznosima glavnog duga i kamata u roku i na način pobliže određenom u dispozitivu rješenja.

3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Odjeljenja, broj 01/0303/490-3-

310.129/03 od 22. decembra 2003. godine, Ministarstvo finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor) je donio rješenje, broj 01/0104/II-450- 47/04 od 29. marta 2004. godine, kojim je odbio kao nesnovanu žalbu apelanta. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje prvostepenog organa zasnovano na pravilnoj primjeni Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» broj 25/98, 40/98, 18/99 i 18/01) i Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» broj 25/02 i 30/02), Zakona o porezu na dohodak građana («Službeni glasnik RS» broj 51/01) Zakona o doprinosima («Službeni glasnik RS» broj 51/01) i Zakona o porezu na dobit («Službeni glasnik RS» broj 51/01) iz kojih razloga je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

4. Apelant je protiv rješenja Odbora, broj 01/0104/II-450-47/04 od 29. marta 2004. godine, tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je presudom, broj U-347/04 od 10. oktobra 2007. godine, odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen zakon, te da u osporenom aktu nije ostvaren ni jedan razlog iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima koji bi ga činio nezakonitim.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama nezakonito utvrđena obaveza plaćanja poreza i doprinosa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati poreze i doprinose, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz odredbi poreskog zakonodavstva (vidi tačku 3. odluke) koje je važilo u vrijeme vođenja predmetnog postupka, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih i drugih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i i AP 652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a imajući u vidu da je u prethodnoj tački ove odluke konstatirano da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na propisima koji reguliraju predmetnu oblast, a kako u konkretnom slučaju nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi, prema kojim mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

9. Apelant se takođe žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3374/07 («Marinković-komerc» d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio