Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1886/06 (M. O.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1886/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1886/06, rješavajući apelaciju Muradifa Omića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muradifa Omića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 035 od 2. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Muradif Omić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đumezlije, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 27. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 035 od 2. maja 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-
3/2003 od 3. aprila 2003. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-325/03 od 28. septembra 2005. godine, odbačena je tužba apelanta kao neblagovremena i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je apelant prema utvrđenju suda u toku ljeta 1993. godine saznao da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, da ne prima platu, namirnice, da ne može ovjeriti knjižicu, da za njega nema posla, odnosno da mu je prestao radni odnos, a prema članu 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90), apelant je po tom saznanju u roku od 15 dana mogao da pokrene postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog ODP «Mrkonjićputevi» Mrkonjić Grad, a potom dalje kod nadležnog suda. S obzirom da se apelant za zaštitu prava iz radnog odnosa kod tuženog obratio 6. decembra 1999. godine, a tužbu sudu podnio 31. decembra 1999. godine, a za povredu prava saznao u ljeto 1993. godine, Osnovni sud je našao da je tužba neblagovremena i istu odbacio.
3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 035 od 2. maja 2006. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je prihvatljiv stav da bi zahtjev apelanta u pravilu bio osnovan do 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku RS" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Do tada se, naime, može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu za zaštitu svojih prava.
4. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na privčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem, broj Rs-3/2003 od 3. aprila 2003. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je rješenjem, broj Ž-325/03 od 28. septembra 2005. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješanje, a potom Vrhovni sud, odbijajući izjavljenu revizju, zaključio da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata i osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem prigovora poslodavcu, odnosno, tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić