Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/08 (R. K.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-117/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 117/08, rješavajući apelaciju Rasima Karabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Karabegovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 295 od 25. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 295 od 25. oktobra 2007. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-67/02 od 22. juna 2005. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-602/05 od 23. novembra 2005 godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod «Mašinstvo» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), da se tužena obaveže da ga vrati na posao, na njegovo ranije radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i mogućnostima tužene, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 1992. godine do donošenje presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, predmetnom presudom zbog apsolutne nenadležnosti suda odbačen je kao nedozvoljen tužbeni zahtjev apelanta radi uplate zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period.
3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da kako nije spomo da rješenje o prestanku radnog odnosa nikada nije doneseno ni uručeno apelantu, proizilazi da ovakvo činjenje tužene svakako predstavlja njen propust, te da ovaj propust tužene nije mogao apelanta dovesti u zabludu o njegovom radno-pravnom statusu. Apelant je svakako za povredu svojih prava od strane tužene saznao u trenutku prestanka njegovog radnog angažovanja 1. juna 1992.godine, a tužbu sudu je podnio nakon više od devet godina (kako proizilazi iz prijemnog pečata suda, dana 30. decembra 2002. godine). Dan saznanja za povredu prava ne može se cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa, nego i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i kada je objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu i sudsku zaštitu. Kako je Odlukom Narodne skupštine RS, objavljene u «Službenom glasniku RS» broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja 19. juna 1996. godine, upravo do toga dana može se smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu, odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, te da nakon 19. juna 1996. godine više ne postoje opravdani razlozi za kašnjenja tužbe, pa je Osnovni sud odlučio kao u stavu 1 izreke rješenja. Tužbeni zahtjev apelanta protiv tužene, radi uplate zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za sporni period, Osnovni sud je odbacio kao nedozvoljen, zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer se radi se o sporu u kojem u smislu odredaba čl. 20. do 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 32/00), postupak vodi i odlučuje upravni organ u upravnom postupku.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 295 od 25. oktobra 2007. godine, odbijena je apelantova revizija protiv rješenja Okružnog suda.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 295 od 25. oktobra 2007. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda, broj Gž-602/05 od 23. novembra 2005. godine, kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda, broj RS-67/02 od 22. juna 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem tužbe u zakonskom roku, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev apelanta zbog apsolutne nenadležnosti. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa nedopušten, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnio tužbu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić