Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-119/08 (A. I.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-119/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-119/08, rješavajući apelaciju Adema Iriškića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Iriškića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 400 od 16. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-757/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-11/02 od 5. avgusta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Iriškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osmica kod Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je, 14. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 400 od 16. oktobra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-757/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-11/02 od 5. avgusta 2005. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj Rs-11/02 od 5. avgusta 2005. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu podnesenu 27. marta 2002. godine protiv tužene AD „Teslić-
Prevoz“ Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene, te da se tužena obaveže da ga vrati na posao, na njegovo ranije radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i mogućnostima tužene, te da mu nadoknadi štetu po osnovu neisplaćenih plata za period od 1. oktobra 1992. godine do donošenja presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, predmetnom presudom zbog apsolutne nenadležnosti suda odbačen je kao nedozvoljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period.
3. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme sve do 1. oktobra 1992. godine, kada je prestalo njegovo radno angažovanje zbog ratnih okolnosti. Takođe, sud je utvrdio da je nesporno da tužena nikada nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, niti bilo kakvo drugo rješenje u vezi sa njegovim radno-pravnim statusom, kao ni da se apelant usmeno obraćao tuženoj sa zahtjevom za vraćanje na posao, te da je 1. januara 1998. godine preuzeo svoju radnu knjižicu. Međutim, sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li je apelantu prestao radni odnos kod tužene, te da li je tužena obavezna da ga vrati na posao i da mu nadoknadi štetu po osnovu isplaćenih plata, te da mu uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje, kao i da li je tužba blagovremena.
4. Osnovni sud je podsjetio da je članom 83. stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Članom 80. stav 1. pomenutog zakona je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2. istog člana propisano je da prigovor iz stava 1. tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.
5. U vezi sa tim, sud je zaključio da se dan saznanja za povredu prava ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa,već i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i da zatraži internu i sudsku zaštitu. Osnovni sud je konstatovao da bi drugačiji stav bio protivan opštem načelu pravne sigurnosti i dozvoljavao bi mogućnost pokretanja radnog spora bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokovima predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa. Takođe, Osnovni sud je podsjetio da je članom 78. ZOPRO, propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, uz pouku o pravu na prigovor, te je zbog pasivnog držanja apelanta izveo zaključak da apelant, bez obzira na propust tužene da donese rješenje o prestanku radnog odnosa, nije dugi niz godina bio zainteresovan da radi kod tužene, pogotovo iz razloga što je radnu knjižicu preuzeo od tužene 1. januara 1998. godine, a tužbu sudu je predao nakon skoro četiri godine od preuzimanja radne knjižice. Nadalje, sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, ali da su nakon navedenog datuma ti razlozi prestali da postoje, pa je, shodno tome, sud odlučio kao u dispozitivu rješenja. Takođe, sud je odbacio kao nedozvoljen dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer se zaključio da se radi o sporu o kojem se, u smislu odredaba Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, odlučuje u upravnom postupku pred nadležnim organom uprave.
6. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda broj Rs-11/02 od 5. avgusta 2005. godine podnio žalbu Okružnom sudu, koji je rješenjem broj Gž-757/05 od 16. decembra 2005. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, ocijenivši da je stanovište prvostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano.
7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je od trenutka kada je prestao da radi kod tužene (1. oktobra 1992. godine) i od kada se takvo stanje nastavilo dugi niz godina, apelantu moralo biti jasno da se krše njegova prava na rad. Naime, Okružni sud je podsjetio da je osnovno pravo apelanta pravo da radi, odnosno da svaki dan dolazi na posao i obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, te da iz pomenutog prava proističu sva druga prava iz radnog odnosa. Okružni sud je konstatovao da okolnost da je apelantu 1. januara 1998. godine uručena radna knjižica ne znači da je on oslobođen obaveze da koristi pravo interne zaštite kod poslodavca u odnosu na radnje kojima je njegovo pravo povrijeđeno činjenjem ili nečinjenjem koje nije bilo materijalizovano u pismenoj formi. Dakle, Okružni sud je zaključio da rok iz člana 80. stav 2. ZOPRO ne aktivira samo momenat uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika, nego i dan kada je radnik saznao za povredu prava kao mjerodavan alaternativni događaj za početak roka za izjavljivanje prigovora. Okružni sud je utvrdio da je neosporno da apelant nije tražio internu zaštitu sve do podnošenja tužbe odnosno do 27. marta 2002. godine, te je zaključio da činjenica da apelant ne radi kod tužene od 1. oktobra 1992. godine jasno ukazuje na povredu njegovih prava iz radnog odnosa. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je apelant trebao tražiti internu zaštitu odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dana ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine), u skladu sa odredbama ZOPRO. S obzirom da to nije učinio, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je njegovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Takođe, Okružni sud je konstatovao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da su donošenjem pobijanog rješenja povrijeđena njegova prava garantovana članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer ta konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine ne sprečavaju domaće zakonodavstvo da propiše rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava, kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju
8. Apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-757/05 od 16. decembra 2005. godine izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 400 od 16. oktobra 2007. godine.
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-
000 400 od 16. oktobra 2007. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj broj Gž-757/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenje Osnovnog suda broj Rs-11/02 od 5. avgusta 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.
13. Dakle, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
14. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev apelanta zbog apsolutne nenadležnosti. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa neblagovremen, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnio tužbu.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić