Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-495/08 (M. M.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-495/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 495/08, rješavajući apelaciju Mihajla Martinjuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihajla Martinjuka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-07-000 964 od 11. januara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihajlo Martinjuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 964 od 11. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-126/05 od 22. januara 2007. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000 227 od 16. maja 2007. godine, utvrđeno je da su nezakonita rješenje GP «Krajina» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku radnog odnosa apelanta, broj 848 od 30. juna 1993. godine, i rješenje Upravnog odbora tuženog o odbijanju prigovora apelanta, broj UO-IX-1089/6 od 2. jula 1997. godine, i kao takva poništena, naloženo tuženom da apelanta vrati na posao, obavezan tuženi da apelantu na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati iznos preciziran u izreci presude i uplati doprinose, te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 964 od 11. januara 2008. godine, uvažena je revizija tuženog, presuda Okružnog suda preinačena tako što je žalba tuženog uvažena i presuda Osnovnog suda ukinuta, te tužba odbačena. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da se blagovremnost i dopuštenost tužbe za pobijanje rješenja o prestanku radnog odnosa ima cijeniti u odnosu na vrijeme kad je povreda prava iz radnog odnosa učinjena, odnosno, kad je apelant saznao za tu povredu i u odnosu na ponašanje apelanta u tom trenutku, odnosno u trenutku kada je, s obzirom na općepoznata dešavanja (stanje neposredne ratne opasnosti odnosno ratno stanje je trajalo od 15. aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine) mogao preduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite svog prava. Dan saznanja za povredu se ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa, nego i prema danu kad je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su njegova prava povrijeđena i kad je objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu, a onda i sudsku zaštitu. Dalje je navedeno da iako rješenje o prestanku radnog odnosa tuženi nije dostavio apelantu u junu 1993. godine, kada je isto doneseno, a kod nesporne činjenice da apelant ne radi od jula 1992. godine, što je jasno govorilo o povredi njegovih prava iz radnog odnosa, on je internu zaštitu trebao zatražiti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana (član 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, «Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90)od dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja (19. juna 1996. godine). Prema odredbi člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (isto reguliše i odredba člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima, «Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98), radnik ne može tražiti sudsku zaštitu prava ako prethodno nije blagovremeno tražio zaštitu pred nadležnim organom preduzeća, osim kad se zahtjev odnosi na novčano potraživanje. Takva tužba je nedopuštena.

4. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad i drugih prava iz radnog odnosa, iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao nedozvoljenu u skladu sa odredbama čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje po tužbi. Ustavni sud zaključuje da apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, budući da redovni sudovi nisu meriorno odlučivali o zaštiti prava iz radnog odnosa apelantice. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-495/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio