Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/08 (S.J.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-757/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-757/08, rješavajući apelaciju S.J, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.J, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 380 od 4. januara 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-

604/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj RS-56/01 od 15. marta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. S.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ruževića kod Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je, 7. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 380 od 4. januara 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-604/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću Srpske (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-56/01 od 15. marta 2005. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem broj RS-56/01 od 15. marta 2005. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu podnesenu protiv tuženog AD za inženjering „Graditelj“ Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, te da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, na njegovo ranije radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i mogućnostima tuženog, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 1. maja 1992. godine do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, predmetnom presudom zbog apsolutne nenadležnosti suda odbačen je kao nedozvoljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu uplati zakonske stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period.

3. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme sve do 1. maja 1992. godine, kada je prestalo njegovo radno angažovanje zbog ratnih okolnosti. Nadalje, sud je utvrdio da je nesporno da tuženi nikada nije uručio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, niti bilo kakvo drugo rješenje u vezi sa njegovim radno-pravnim statusom, kao ni da apelant nije podnosio pismeni zahtjev tuženom za vraćanje na posao, te da nakon 1. maja 1992. godine više nije radio kod tuženog i da se njegova radna knjižica nalazi kod nadležnog opštinskog organa uprave opštine Teslić. Takođe, sud je konstatovao da među strankama nije sporna ni činjenica da tužena nikad nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, iako takvo rješenje postoji u njegovom radnom dosijeu, koji je dostavljen u predmetni spis. Međutim, sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li je apelantu prestao radni odnos kod tužene, te da li je tužena obavezna da ga vrati na posao i da mu nadoknadi izgubljenu dobit po osnovu neisplaćenih plata, te da mu uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje, kao i da li je tužba blagovremena.

4. Osnovni sud je podsjetio da je članom 83. stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Članom 80. stav 1. pomenutog zakona je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2. istog člana propisano je da prigovor iz stava 1. tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.

5. Osnovni sud je konstatovao da rješenje o prestanku radnog odnosa nikada nije uručeno apelantu, iako se nalazi u njegovom personalnom dosijeu, što svakako predstavlja propust tuženog, ali da taj propust nije mogao dovesti apelanta u zabludu o njegovom radno-pravnom statusu, jer je za povredu svojih prava saznao u trenutku prestanka radnog angažovanja, odnosno 1. maja 1992. godine, a tužbu sudu je podnio nakon 9 godina, tačnije 30. maja 2001. godine. U vezi sa tim, sud je zaključio da se dan saznanja za povredu prava ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa,već i prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava povrijeđena i da zatraži internu i sudsku zaštitu. Osnovni sud je konstatovao da bi drugačiji stav bio protivan opštem načelu pravne sigurnosti i dozvoljavao bi mogućnost pokretanja radnog spora bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokovima predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa. Takođe, Osnovni sud je podsjetio da je članom 78. ZOPRO, propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, uz pouku o pravu na prigovor. Nadalje, sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, ali da su nakon navedenog datuma ti razlozi prestali da postoje, pa je, shodno tome, sud odlučio kao u dispozitivu rješenja. Takođe, sud je odbacio kao nedozvoljen dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer se zaključio da se radi o sporu o kojem se, u smislu odredaba Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, odlučuje u upravnom postupku pred nadležnim organom uprave.

6. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda broj RS-56/01 od 15. marta 2005. godine podni žalbu Okružnom sudu, koji je rješenjem broj Gž-604/05 od 16. decembra 2005. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, ocijenivši da je stanovište prvostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano.

7. Protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-604/05 od 16. decembra 2005. godine, apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 380 od 4. januara 2008. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant propustio da u skladu sa odredbama čl. 80. i 83. ZOPRO blagovremeno zatraži internu a potom i sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa, pa su tužbu odbacili kao neblagovremnu. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da apelant nikada nije zatražio internu zaštitu prava iz radnog odnosa, a da prema odredbi člana 83. stav 2. radnik ne može tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom ako prethodno nije tražio zaštitu pred nadležnim organom preduzeća. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je tužbu trebalo odbaciti nako nedopuštenu a ne neblagovremenu, ali kako su posljedice odbacivanja tužbe zbog neblagovremenosti i nedopuštenosti iste, Vrhovni sud je zaključio da nije potrebno preinačavati nižestepene odluke.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-

000 380 od 4. januara 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj Gž-604/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenje Osnovnog suda broj RS-56/01 od 15. marta 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.

12. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev apelanta zbog apsolutne nenadležnosti. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa nedopušten, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnio tužbu.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/08 (S.J.) | Sudska praksa | Aktio