Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/08 (N.B.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-909/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-909/08, rješavajući apelaciju N.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 144 od 31. januara 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-
369/05 od 4. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-81/01 od 2. marta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice kod Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je, 24. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 144 od 31. januara 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-369/05 od 4. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-81/01 od 2. marta 2005. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj Rs-81/01 od 2. marta 2005. godine, potvrđenim rješenjem Okružnog suda broj Gž-369/05 od 4. oktobra 2006. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu podnesenu protiv tuženog AD „Teslić-Prevoz“ Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, te da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, na njegovo ranije radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i mogućnostima tuženog, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 1992. godine do povratka na posao, sa zakonskim zateznim kamatama. Takođe, predmetnom presudom zbog apsolutne nenadležnosti suda odbačen je kao nedozvoljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu uplati zakonske stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period, te je apelant obavezan da tuženom isplati troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je apelant u toku 1992. godine, kada je prestao da radi kod tuženog, a u krajnjem slučaju u julu 1996. godine, kada je preuzeo radnu knjižicu, saznao za povredu prava iz radnog odnosa, te da je apelant u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa između apelanta i tuženog, mogao pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog. Osnovni sud je zaključio da je apelant u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, bio dužan prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tuženog a potom, ukoliko nije zadovoljan konačnom odlukom tuženog ili ako tuženi u roku od 30 dana ne donese odluku o prigovoru, u daljnjem roku od 15 dana mogao zatražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Osnovni sud je primjetio da se apelant nije obraćao tuženom podnošenjem prigovora nakon saznanja da mu je prestao radni odnos, a tužbu sudu podnio je 11. septembra 2001. godine. Nadalje, sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu odnosno da podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava, ali da su nakon navedenog datuma ti razlozi prestali da postoje, pa je, shodno tome, sud odlučio kao u dispozitivu rješenja. Takođe, sud je odbacio kao nedozvoljen dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer se zaključio da se radi o sporu o kojem se, u smislu odredaba Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, odlučuje u upravnom postupku pred nadležnim organom uprave.
4. Protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-369/05 od 4. oktobra 2006. godine apelant je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 144 od 31. januara 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku kada je potvrdio prvostepeno rješenje kojim je tužba apelanta odbačena kao neblagovremena budući da apelant uopšte nije tražio internu zaštitu, a tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa je podnio poslije više od 5 godina nakon ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine, kada je najkasnije i objektivno, bez obzira na ratne i lične okolnosti, mogao tražiti internu zaštitu. U obrazloženju je dalje navedeno, da je odredbama zakona koji regulišu radne odnose propisano vremensko ograničenje za ostvarivanje prava po osnovu rada, zbog čega se o zahtjevu apelanta, kao neblagovremenom, nije moglo meritorno odlučivati.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-
000 144 od 31. januara 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj Gž-369/05 od 4. oktobra 2006. godine i rješenje Osnovnog suda broj Rs-81/01 od 2. marta 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine zauzeo stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za uposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj tužbeni zahtjev apelanta zbog apsolutne nenadležnosti. Međutim, kako se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelant tvrdi da mu je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog i apelant vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa nedopušten, pa slijedi da sudovi i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno raspravljati o ovom tužbenom zahtjevu apelanta, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnio tužbu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić