Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1979/08 (TD «Valer» d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1979/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1979/08, rješavajući apelaciju TD «Valer» d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TD «Valer» d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 108 od 9. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. TD «Valer» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 108 od 9. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-650/02 od 26. januara 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TAD «Krajina Borac» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da isprazni poslovni prostor u zgradi «Karingtonka» u ulici Meše Selimovića broj 12 u Banjaluci i isti ispražnjen od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju. Odbijen je koa neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen 31. jula 2000. godine između tužitelja kao zakupodavca i apelanta kao zakupca. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Okružni sud, odlučujući o žalbi tužitelja protiv Presude Osnovnog suda broj Ps-650/02 od 26. januara 2005. godine, donio je Presudu broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine kojom je žalba tužitelja uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pa je naloženo apelantu da isprazni poslovni prostor u zgradi «Karingtonka» u ulici Meše Selimovića broj 12 u Banjaluci i isti ispražnjen od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.404,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
4. Protiv Presude Okružnog suda broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 108 od 9. aprila 2008. godine odbacio reviziju apelanta. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, budući da se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi označio. S obzirom da je označena vrijednost predmeta spora 6.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da je revizija nedozvoljena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, kao i da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 108 od 9. aprila 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelanta izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine.
9. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena Presuda Okružnog suda broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine. S obzirom da je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 108 od 9. aprila 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelanta protiv predmetne presude, samo po sebi se podrazumijeva da je apelant Presudu Okružnog suda broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 30. juna 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić