Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/07 (Dž.T.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2187/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2187/07, rješavajući apelaciju Dž.T, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž.T, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 094 od 8. juna 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju broj GŽ-
329/05 od 13. aprila 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj RS-42/01 od 24. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je, 25. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 094 od 8. juna 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-329/05 od 13. aprila 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-42/01 od 24. februara 2005. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj RS-42/01 od 24. februara 2005. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu podnesenu protiv tužene DI „Borja“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene, te da se tužena obaveže da ga vrati na posao, na njegovo ranije radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu nadoknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade za period od 25. maja 1992. godine pa do povratka na posao, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Takođe, predmetnom presudom zbog apsolutne nenadležnosti suda odbačen je kao nedozvoljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 25. maja 1992. godine pa do povratka na posao.
3. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme sve do 25. maja 1992. godine, kada je prestalo njegovo radno angažovanje zbog ratnih okolnosti. Takođe, sud je utvrdio da je nesporno da tužena nikada nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, niti bilo kakvo drugo rješenje u vezi sa njegovim radno-pravnim statusaom, kao ni da apelant nije podnosio pismeni zahtjev tuženoj za povrat na posao, ali da mu je tužena zaključila radnu knjižicu sa danom 25. majem 1992. godine. Međutim, sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li je apelantu prestao radni odnos kod tužene, te da li je tužena obavezna da ga vrati na posao i da mu nadoknadi izgubljenu dobit po osnovu isplaćenih plata, te da mu uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje, kao i da li je tužba blagovremena.
4. U vezi sa tim, Osnovni sud je podsjetio da je članom 83. stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Članom 80. stav 1. pomenutog zakona je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2. istog člana propisano je da prigovor iz stava 1. tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Takođe, Osnovni sud je podsjetio da je članom 78. ZOPRO, propisano da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pismenom obliku, uz pouku o pravu na prigovor.
5. Osnovni sud je primijetio da tužena nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, što je svakako njen propust, ali da taj propust nije mogao dovesti apelanta u zabludu o njegovom radno-pravnom statusu. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelant saznao za povredu svojih prava iz radnog odnosa u trenutku prestanka njegovog radnog angažovanja, odnosno u maju 1992. godine, a tužbu je podnio 22. maja 2001. godine, odnosno tek nakon 9 godina. Takođe, Osnovni sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu, odnosno podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ali da su nakon tog datuma naprijed navedeni razlozi prestali da postoje, te je shodno tome, zaključio da je u tom dijelu tužba neblagovremena. Nadalje, sud je odbacio kao nedozvoljen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplantu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer se radi o sporu o kojem se u smislu odredaba Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju odlučuje u upravnom postupku pred nadležnim organom uprave.
6. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda broj RS-42/01 od 24. februara 2005. godine podnio žalbu u dijelu kojem je njegova tužba odbačena kao neblagovremena. Okružni sud je rješenjem broj GŽ-329/05 od 13. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, ocijenivši da je stanovište prvostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano.
7. Okružni sud je istakao da je apelant prestao raditi kod tužene 22. maja 1992. godine, ali da tužena nikada nije donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantu. Međutim, Okružni sud je zaključio da okolnost da takva odluka nije donesena ne apelanta ne oslobađa obaveze da koristi pravo na prigovor, i to ne na odluku o prestanku radnog odnosa, jer mu takva odluka nije ni dostavljena, već u odnosu na radnje kojima su povrijeđena njegova prava iz radnog odnosa, a koje mogu biti radnje činjenja i nečinjenja i ne moraju biti materijalizovane u formi pismene odluke. Okružni sud je, polazeći od činjenice da apelant ne radi kod tužene od 25. maja 1992. godine, zaključio da je apelant trebao tražiti internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa najkasnije u roku od 15 dana nakon ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine), a potom i sudsku zaštitu, da bi tužba bila blagovremena. Nadalje, Okružni sud je zaključio da bi se drugačiji stav u ovom pitanju protivio opštom načelu pravne sigurnosti jer bi dozvoljavao mogućnost pokretanja radnih sporova bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotinosti sa strogo propisanim prekluzivnim rokovima za zaštitu prava iz radnog odnosa.
8. Protiv rješenja Okružnog suda broj GŽ-329/05 od 13. aprila 2005. godine, apelant je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 094 od 8. juna 2007. godine zaključivši da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo u konkretnom slučaju.
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-
000 094 od 8. juna 2007. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda broj GŽ-329/05 od 13. aprila 2005. godine i rješenje Osnovnog suda broj RS-42/01 od 24. februara 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba.
13. Dakle, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić