Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/06 (S. B.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2208/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2208/06, rješavajući apelaciju Skendera Budakova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Skendera Budakova podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-101/05 od 3. maja 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-704/05 od 22. juna 2005. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Ministarstva u Derventi, broj 05-050-14-211/02 od 5. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Skender Budakova (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-101/05 od 3. maja 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-

050-01-704/05 od 22. juna 2005. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Ministarstva u Derventi (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-14-

211/02 od 5. decembra 2003. godine.

2. Zaključkom Odsjeka, broj 05-050-14-211/02 od 5. decembra 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u ulici Kralja Petra I broj 1, Derventa, koii je podnesen 15. aprila 2002. godine.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 05-050-01-704/05 od 22. juna 2005. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Odsjeka.

4. Presudom Okružnog suda, broj U-101/05 od 3. maja 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je predmetni stan bio useljen od 1995. godine od strane nekoliko porodica koje su stan sanirale do uslova neophodnih za stanovanje, te da je kompletna zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan saniran tokom 2000. godine iz sredstava dobijenih po osnovu odobrenog kredita Svjetske banke. Okružni sud je dalje naveo da, kako je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je predmetni stan bio uslovan za stanovanje i useljiv, to je pravilno zaključilo Ministarstvo da se na konkretan slučaj ne može primijeniti član 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01), kojim je propisan poseban rok za podnošenje zahtjeva za povrat uništenih i oštećenih stanova, nego je u konkretnom slučaju rok za podnošenje za povrat predmetnog stana istekao 19. aprila 2000. godine, shodno odredbi člana 16. stav 1. navedenog Zakona. Okružni sud je ocijenio da su bez osnova navodi tužbe da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je predmetni stan bio useljen od 1995. godine, te da su porodice koje su u njemu stanovale predmetni stan sanirale do uslova neophodnih za stanovanje, kao i da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan sanirana tokom 2000. godine kreditnim sredstvima Svjetske banke, te se na konkretan predmet ne može primijeniti rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te «princip ravnopravnosti stranaka».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je Odsjeku podnio zahtjev za povrat stana u posjed, koji je zaključkom od 5. decembra 2003. godine odbacio zahtjev apelanta kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. Apelant je pred Okružnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 22. juna 2005. godine. Okružni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj U-101/05 od 3. maja 2006. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Okružnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu apelantovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen.

9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/06 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio