Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2257/08 (DOO «Kompromis» Živinice)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2257/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2257/08, rješavajući apelaciju DOO «Kompromis» Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Kompromis» Živinice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000 005 od 21. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-000 003 od 7. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 07-15-214/05 od 7. novembra 2005. godine, Rješenja Porezne uprave, Kantonalni ured Tuzla broj 10-3/01-15-2-1150-2/04 od 21. februara 2005. godine i Rješenja Porezne uprave, Kantonalni ured Tuzla broj 10-3/01-15-2-1150-1/04 od 31. januara 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Kompromis» Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fatima Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 23. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000 005 od 21. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000 003 od 7. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 07-15-214/05 od 7. novembra 2005. godine, Rješenja Porezne uprave, Kantonalni ured Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 10-3/01-15-2-1150-2/04 od 21. februara 2005. godine i broj 10-3/01-15-2-1150-1/04 od 31. januara 2005. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave broj 10-3/01-15-2-1150-1/04 od 31. januara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj 10-3/01-15-2-1150-2/04 od 21. februara 2005. godine, naloženo je apelantu da izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza u ukupnom iznosu od 419.685,46 KM u roku od osam dana.

3. Ministarstvo finansija, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Porezne uprave broj 10-3/01-15-2-1150-2/04 od 21. februara 2005. godine, donijelo je Rješenje broj 07-15-214/05 od 7. novembra 2005. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.

4. Protiv Rješenja Ministarstva finansija broj 07-15-214/05 od 7. novembra 2005. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 003-0-U-06-000 003 od 7. novembra 2006. godine tužbu apelanta djelimično uvažio, te pobijano rješenje, kao i Rješenja Porezne uprave broj 10-3/01-15-2-1150-1/04 od 31. januara 2005. godine i broj 10-3/01-15-2-1150-2/04 od 21. februara 2005. godine poništio u dijelu koji se odnosi na obaveze koje su apelantu utvrđene po osnovu poreza na promet ppp T broj 2 u iznosu od 149.251,19 KM i pripadajućih kamata po tom osnovu u iznosu od 44.825,71 KM, pa je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U preostalom dijelu tužba apelanta je odbijena. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilno utvrdili dodatne obaveze apelanta po osnovu poreza na promet proizvoda za nabavku upotrebljavanih motornih vozila putem gotovinskog plaćanja u iznosu od 165.538,59 KM i kamata u iznosu od 50.357,38 KM shodno odredbama člana 8. stav 2. tačka 1. u vezi sa članom 7. stav 1. i članom 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 49/02, 37/03 i 8/04). Sud je naveo da nabavka vozila u smislu člana 19. stav 3. navedenog zakona ne podliježe obavezi plaćanja poreza na promet proizvoda samo ako je nabavka izvršena putem žiro-računa, a ne u slučaju gotovinskog plaćanja kakvim je apelant pretežno nabavljao predmetna vozila. U pogledu dodatno utvrđenih obaveza po osnovu prodaje upotrebljavanih motornih vozila bez dorade u iznosu od 149.251,19 KM sa kamatom u iznosu 44.825,71 KM, sud je naveo da iz osporenih nižestepenih akata nije vidljivo po kojem osnovu je utvrđena ova obaveza i na promet kojih vozila se odnosi, budući da je apelant već obavezan na plaćanje dodatno utvrđenih obaveza po osnovu poreza na promet svih nabavljenih motornih vozila.

5. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 003 od 7. novembra 2006. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanjeVrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Uvp-07-000 005 od 21. maja 2008. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na jednakost pred zakonom iz člana II.A. 2. (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari obračuna i plaćanja poreza, te će najprije utvrditi da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta. Ustavni sud se poziva na ustaljenu praksu Ustavnog suda, kao i praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, po kojoj se smatra da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj A

P-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u postupku koji se tiče primjene poreskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

547/03 od 26. avgusta 2004. godine). Budući da u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da su navodi apelanta inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

9. Takođe, apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od

17. marta 2004. godine i AP-285/03 od 23. jula 2004. godine). Shodno tome, i ovi apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, apelant se žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na zabranu diskriminacije je akcesorno pravo, te se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evrospke konvencije i prava na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na jednakost pred zakonom iz člana II.A. 2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Slijedi da odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na koje se pozvao apelant, nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Stoga se i ovi navodi apelanta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2257/08 (DOO «Kompromis» Živinice) | Sudska praksa | Aktio