Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/07 (B. K.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2556/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2556/07, rješavajući apelaciju Branislava Krstića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Krstića podnesena protiv Federacije Bosne i Hercegovine zbog mučenja koje je pretrpio u logoru u Tarčinu od 1992. do 1996. godine i radi isplate odštete za prisilni rad i narušeno zdravlje za vrijeme provedeno u logoru, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Krstić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Grinfilda, Sjedinjene Američke Države, podnio je 11. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Federacije Bosne i Hercegovine zbog mučenja koje je pretrpio u logoru u Tarčinu od 1992. do 1996. godine i radi isplate odštete za prisilni rad i narušeno zdravlje za vrijeme provedeno u logoru.
2. Apelant navodi da je od 24. juna 1992. godine, kada je uhapšen od strane vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, pa do 19. juna 1996. godine proveo u logoru u Tarčinu gdje je podvrgnut mučenju i prilnom radu.
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti ili na prinudnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.a), b), c), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog mučenja koje je pretrpio u logoru u Tarčinu od 1992. do 1996. godine, te traži isplatu odštete za prisilni rad i narušeno zdravlje za vrijeme provedeno u logoru. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da u cilju pronalaženja i kažnjavanja lica koja su ga protivpravno držala u logoru podnese krivičnu prijavu nadležnom tužiocu, odnosno da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi naknade nematerijalne štete. Međutim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, a da prethodno nije pokrenuo odgovarajuće postupke pred nadležnim organima radi zaštite svojih prava, te samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić