Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2708/07 (E. K.)
Odluka donesena 04. 09. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2708/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2708/07, rješavajući apelaciju Edine Krupić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Krupić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 777 od 11. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-452/01 od 14. maja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Krupić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 6. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 777 od 11. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-452/01 od 14. maja 2002. godine.
2. Apelantica je 6. aprila 1998. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv MTP «Malprex» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici broj 824-V/93 od 27. aprila 1993. godine, da se naloži tuženom da vrati apelanticu na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i da joj isplati plate i ostala novčana primanja od dana prestanka radnog odnosa pa do konačne isplate.
3. Osnovni sud je donio Rješenje broj RS-452/01 od 14. maja 2002. godine kojim je tužba apelantice odbačena kao nedozvoljena. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 344,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90) propisano da radnik koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa u preduzeću može podnijeti prigovor protiv te odluke u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu. Nadalje, da je članom 83. stav 1. istog zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u preduzeću ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Članom 83. stav 2. istog zakona je propisano da zaštitu prava pred nadležnim sudom radnik ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom preduzeća, osim prava na novčano potraživanje. S obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 824-V/93 od 27. aprila 1993. godine uručeno apelantici u toku 1993. godine, a da je protiv istog apelantica podnijela prigovor tek 17. marta 1998. godine (o kojem nadležni organ nije odlučio), sud je zaključio da je predmetna tužba nedozvoljena u smislu odredbi člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), odlučujući o žalbi apelantice protiv Rješenja Osnovnog suda broj RS-452/01 od 14. maja 2002. godine, donio je Presudu broj Ž-333/02 od 10. novembra 2004. godine kojom je žalba uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je obavezan tuženi da vrati apelanticu na posao do donošenja konačne odluke o prigovoru koji je apelantica podnijela protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i da joj isplati izostale plate sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos počev od 30. aprila 1993. godine pa do konačne isplate.
5. Protiv Presude Okružnog suda broj Ž-333/02 od 10. novembra 2004. godine tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 777 od 11. maja 2007. godine uvažio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je žalba apelantice odbijena i Rješenje Osnovnog suda broj RS-452/01 od 14. maja 2002. godine potvrđeno.
6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijaniim i kulturnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelantice kao nedozvoljenu, budući da apelantica prije podnošenja tužbe nadležnom sudu nije podnijela u zakonskom roku prigovor nadležnom organu tuženog, čime je izgubila pravo na sudsku zaštitu. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelantice za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje po tužbi. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala podnijeti prigovor tuženom u roku propisanom odredbama člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, jer isti predstavlja uslov za dopuštenost tužbe u smislu odredbi 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije efektivno iscrpila pravne lijekove, budući da je samo formalno podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer za dopuštenost iste nisu bile ispunjene procesne pretpostavke. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić