Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-208/08 (H. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-208/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-208/08, rješavajući zahtjev Hasana Mujagića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hasana Mujagića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je, 14. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu, broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine, i zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu broj P-228/00, novi broj P-438/04, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši i Kantonalnim sudom u Bihaću. Apelant je dopunio apelaciju 1. februara i 19. marta 2008. godine, te je, 12. avgusta 2008. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud naložio Federaciji Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvu finansija Bosne i Hercegovine da apelantu u što kraćem roku isplati zaostale mjesečne iznose od po 400,00 KM počev od 27. septembra 2000. godine, određene Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 4. oktobra 2000. godine, i Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu, broj I-950/01 od 28. januara 2001. godine i od 12. juna 2003. godine (s tim da se od ukupnog iznosa obustavi 4.000,00 KM koliko je izvršenik do sada platio), te da se naloži izvršeniku da nastavi plaćati naknadu od po 400,00 KM redovno svakog mjeseca, najdalje do desetog u tekućem mjesecu sve dok se pravosnažnom presudom ne riješi materijalna naknada zbog trajnog smanjenja radne sposobnosti i ne nastavi plaćanje te naknade. Parnični postupak

2. Apelant je, 8. juna 2000. godine, protiv Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) podnio Općinskom sudu u Velikoj Kladuši tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete koja je apelantu nastala za vrijeme odsluženja redovne vojne obaveze u VP 5364 koji je služio u vremenu od 18. novembra 1997. godine do 1. septembra 1998. godine, kada se desio štetni događaj i to eksplozija skladišta municije u skladištu Vrelo, Općina Cazin, usljed koje je apelant zadobio teške tjelesne povrede opasne po život i sa trajnim posljedicama zajedno sa još 19 osoba, a usljed koje su tri osobe i smrtno stradale.

3. Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine, određena je privremena mjera kojom se tuženom nalaže da apelantu plaća mjesečni iznos od po 400 KM počev od 27. septembra 2000. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda, a sve to na ruke apelanta i to do svakog desetog u mjesecu, a za protekli mjesec putem njegovog računa-konta kod njegove poslovne banke ili putem poštanske uputnice. Određeno je da privremena mjera stupa na snagu odmah, te da ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka.

4. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 24. februara 2003. godine, u pretežnom dijelu je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta i na ime nematerijalne štete dosuđen mu je ukupan iznos od 78.000,00 KM, a na ime materijalne štete dosuđena mu je mjesečna naknada u visini prosječnih plaća ostvarenih po zaposlenom u Federaciji Bosne i Hercegovini umanjena na iznos mjesečne rente koju apelant ostvaruje. Zakonska zatezna kamata na matrijalnu štetu određena je na svaki dospjeli mjesečni iznos od nastanka povreda, a na nematerijalnu štetu od dana presuđenja pa do konačne isplate. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 20.712,90 KM. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva.

5. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud u Bihaću Rješenjem, broj Gž-449/03 od 8. decembra 2004. godine, uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i u pogledu troškova postupka, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

6. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-438/04 od 3. maja 2006. godine, tužena je obavezana da apelantu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznose pobliže navedene u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos materijalne štete počev od 1. oktobra 1998. godine pa do konačne isplate. Od iznosa dosuđene naknade štete zbog trajnog smanjenja radne sposobnosti odbijen je iznos od 2.000,00 KM koji iznos je tužena platila apelantu 23. marta 2001. godine po osnovu izvršenja privremene mjere. Tužena je također obavezana da apelantu plati na iznose utvrđene za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja opće životne sposobnosti i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti zakonsku zateznu kamatu počev od dana presuđenja 3. maja 2006. godine do konačne isplate kao i nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.888,98 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu o kojoj Kantonalni sud još uvijek nije donio odluku. Postupak o apelaciji pred Ustavnim sudom

8. Odlukom Ustavnog suda o meritumu, broj AP-949/04 od 17. novembra 2005. godine, utvrđena je povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-438/04. Navedenom odlukom je naloženo Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljeg odlaganja donese odluku u navedenom predmetu, te da o izvršenju navedene odluke obavijesti Ustavni sud u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke. Federaciji Bosne i Hercegovine je naloženo da apelantu isplati iznos od 500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Istom odlukom odbačena je apelantova apelacija zbog neprovođenja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu, broj I-950/01 zato što je očigledno (prima facie) neosnovana. Nadalje je Ustavni sud odbacio apelantovu apelaciju podnesenu zbog nepokretanja krivičnog postupka pred Općinskim sudom u Cazinu zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Izvršni postupak

9. Na prijedlog apelanta od 22. februara 2001. godine, a na osnovu Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 24. oktobra 2001. godine, Općinski sud u Sarajevu je Rješenjem, broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine, odredio izvršenje prema Federalnom ministarstvu odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: dužnik). Predmetno rješenje o izvršenju je postalo pravosnažno 2. avgusta 2001. godine i isto je dostavljeno Univerzal banci d.d. Sarajevo na provođenje. Univerzal banka d.d. Sarajevo je, 22. novembra 2001. godine, vratila predmetno rješenje o izvršenju kao neprovodivo iz razloga što transakcijski račun dužnika koji je naveden u prijedlogu za izvršenje je račun Federalnog ministarstva finansija, a ne račun Federalnog ministarstva odbrane.

10. Na prijedlog apelanta od 25. jula 2001. godine Općinski sud u Sarajevu je Rješenjem, broj I-12208/01 od 21. avgusta 2001. godine, odredio sprovođenje privremene mjere određene Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine. Dužniku je naloženo da apelantu plaća mjesečni iznos od po 400,00 KM počev od 27. septembra 2000. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda, a sve to na ruke apelanta i to do svakog 10 u mjesecu za protekli mjesec putem njegovog računa-konta kod njegove poslovne banke ili putem poštanske uputnice. Određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj P-228/00 Općinskog suda u Velikoj Kladuši. Protiv navedenog rješenja dužnik je podnio žalbu koju je Kantonalni sud u Sarajevu, Rješenjem, broj Gž-7/02 od 25. aprila 2002. godine, uvažio, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Naredbom postupajućeg sudije u predmetu I-12208/01 predmetni spis je pripojen spisu broj I-950/01 iz razloga što se u konkretnom slučaju radilo o istim strankama, odnosno jer se vodi isti postupak.

11. Podneskom od 7. marta 2002. godine apelant je u predmetu I-950/01 predložio nastavak izvršenja i dostavio tačan broj transakcijskog računa dužnika otvoren kod Raiffeisenbank d.d. Sarajevo. Postupajući o prijedlogu apelanta od 7. marta 2002. godine Općinski sud u Sarajevu je odredio izvršenje prema dužniku Rješenjem, broj I-950/01 od 19. marta 2002. godine. Protiv navedenog rješenja dužnik je podnio prigovor koji je Općinski sud u Sarajevu Rješenjem, broj I-

950/01 od 12. juna 2003. godine, odbio kao neosnovan. Navedenim rješenjem usvojen je precizirani zahtjev apelanta od 28. februara 2003. godine, te određeno da se Rješenje o izvršenju od 28. febrauara 2001. godine mijenja tako što će se izvršenje sprovesti pljenidbom novčanih sredstava dužnika sa računa broj 140-101-00005298-47 otvorenog kod Wolksbank BH D.D. Sarajevo i prenosom istih na transakcijski račun povjerioca broj 1650181000009220-5062117 M-1594 otvoren kod Univerzal banke d.d. Sarajaveo, Filijala Velika Kladuša. Naloženo je Wolks banci BH d.d. Sarajevo da postupi po stavu 2. rješenja, a u visini i obimu kako je to određeno u rješenju o izvršenju, broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine.

12. Wolks banka BH d.d. Sarajevo je dopisom od 3. jula 2003. godine obavijestila Općinski sud u Sarajevu da ne može postupiti po rješenju od 12. juna 2003. godine obzirom da je račun koji je naveden u rješenju zatvoren 31. decembra 2002. godine. Sud je od apelanta dopisom od 25. septembra 2003. godine zatražio da dostavi tačan broj transakcijskog računa izvršenika kao i naziv banke kod koje je isti otvoren.

13. Postupajući po nalogu suda apelant je podneskom od 3. novembra 2003. godine obavijestio sud o novom transakcijskom računu izvršenika koji je otvoren kod Univerzal banke d.d. Sarajevo. Sud je apelantov podnesak dostavio navedenoj banci koja je podneskom od 19. februara 2004. godine obavijestila sud da je račun izvršenika naveden u prijedlogu tražioca izvršenja zatvoren, te je iz navedenog razloga pomenuta banka vratila predmetno rješenje o izvršenju. O navedenom apelant je obaviješten od strane suda dopisom od 30. juna 2004. godine, kojim dopisom je od apelanta zatraženo da dostavi novi broj transakcijskog računa i naziv banke kod koje je isti otvoren.

14. Podneskom od 2. septembra 2004. godine apelant je sudu dostavio novi broj transakcijskog računa otvorenog kod ABS banke d.d. Sarajevo. Postupajući po navedenom apelantovom podnesku sud je navedenoj banci dostavio rješenje o izvršenju. Podneskom od 29. oktobra 2004. godine ABS banka d.d. Sarajevo je obavijestila sud da nije u mogućnosti provesti rješenje o izvršenju iz razloga jer je dopisom Federalnog ministarstva odbrane od 18. januara 2002. godine obavještena o zatvaranju računa kod navedene banke.

15. Apelant je dopisom od 31. decembra 2004. godine obavijestio sud da je račun izvršenika otvoren kod UPI banke d.d. Sarajevo. Postupajući prema apelantovom podnesku sud je rješenje o izvršenju dostavio UPI banci d.d. Sarajevo.

16. Dopisom Općinskog suda u Sarajevu, broj I-950/01 od 29. novembra 2006. godine, apelant je obavješten, u vezi njegovog prijedloga za nastavak izvršenja od 16. novembra 2006. godine, da je Rješenje o izvršenju od 28. januara 2001. godine i Rješenje o nastavku izvršenja od 12. juna 2003. godine od strane suda dostavljeno UPI Banci na provođenje, te da je navedeno banka primila 28. januara 2005. godine. Sud je naveo da pomenuta banka nije obavijestila sud o eventulanim smetnjama za izvršenje navedenog rješenja, te da tek kada banka vrati rješenje o izvršenju i isto ne provede sud će rješenje o izvršenju dostaviti na provođenje banci koju je apelant naznačio u prijedlogu od 16. novembra 2006. godine.

17. Dopisom od 20. marta 2007. godine Agencija za bankarsto Federacije Bosne i Hercegovine je obavijestila apelanta da je od UPI banke navedena agencija zatražila pismeno izjašnjenja zbog čega se ne pristupa izvršenju Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-950/01, te da je navedena banka istakla da je navedeno rješenje stavljeno u red prioriteta, ali da realizacija istog ne zavisi od banke već od Ministarstva finansija Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom da se radi o računu javnih prihoda.

18. Federalno ministarstvo finansija je apelantu 22. februara 2008. godine na njegov tekući račun uplatilo 2000,00 KM po rješenju o izvršenju, broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine.

19. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da se u parničnom postupku predmet o žalbi tužene nalazi pred Kantonalnim sudom u Bihaću na rješavanju preko tri godine. Također se žali na neizvršenje rješenja o izvršenju, broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine, te u tom smislu navodi da je rješenje o izvršenju dostavljeno UPI banci d.d. Sarajevo 28. januara 2005. godine i da su prošle tri godine, a da naplata još nije izvršena. Ističe da isplatom od strane Federalnog ministarstva finansija od 22. februara 2008. godine apelantu nisu plaćeni dosuđeni iznosi naknade od 400 KM prema rješenju o privremenoj mjeri Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine. U zahtjevu za izdavanje privremene mjere apelant navodi da su jedina primanja njegove porodice 234,88 KM, te da ima izdatke oko nabavke lijekova i odlazaka na ljekarske kontrole i terapije. Nadalje, navodi da je nepravomoćnim presudama Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-228/00 od 24. februara 2003. godine i broj P-438/04 od 3. maja 2006. godine njemu dosuđena materijalna naknada zbog trajnog smanjenja radne sposobnosti u visini prosječne neto plaće zaposlenika ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, da je iznos njegove lične invalidnine mjesečno 234,88 KM, a koji prima od 1. aprila 2005. godine. Smatra da je i iznos mjesečne naknade od 400 KM, kako je određeno privremenom mjerom, manji od prosječne neto plaće zaposlenika ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je iznosila mjesečno 662,10 KM u 2007. godini dok je u maju 2008. godine iznosila 751,82 KM.

20. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

21. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

22. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

23. U konkretnom slučaju razlozi koje apelant navodi nisu razlozi za donošenje tražene privremene mjere, već tvrdnje kojima apelant u suštini ukazuje na povredu ustavnih prava prvenstveno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine o čemu će Ustavni sud odlučiti u svojoj odluci o apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

24. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-208/08 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio