Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1711/06 (L. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1711/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1711/06 rješavajući apelaciju Ljerke Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljerke Petrović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-546/05 od 27. aprila 2006. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljerka Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Danka Vučina, advokatica iz Mostara, podnijela je 7. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-546/05 od 27. aprila 2006. godine. Apelantica je 5. jula 2006. godine dostavila dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Mostaru i Općinskog suda u Mostaru zatraženo je 21. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 1. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 6. augusta 2008. godine, a Općinski sud 20. augusta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 25. augusta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je apelantica od 9. septembra 1983. godine bila u radnom odnosu na određeno vrijeme kod „DERMA“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženik) i da je obavljala poslove finansijskog knjigovođe. Za obavljene poslove apelantici je do kraja 2001. godine isplaćivana naknada na ime plaće u iznosu 800 KM, a u 2002. godini taj iznos se smanjio na 400 KM. Tuženik je od 1. marta 2003. godine prestao isplaćivati plaću apelantici, s obzirom da je tada sve svoje zaposlenike, pa i apelanticu. uputio na neplaćeno odsustvo, jer im zbog ekonomskih poteškoća nije bio u mogućnosti ubuduće isplaćivati plaću.

7. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate naknade plaće za 2002. godinu u iznosu od 4.800 KM i za 2003. godinu, zaključno sa 31. julom 2003. godine, u iznosu od 5.600 KM, te isplatu naknade na ime toplog obroka za sporni period, mjesečno po 200 KM, odnosno ukupno 3.800 KM. Apelantica je podneskom od 20. februara 2004. godine proširila svoj tužbeni zahtjev i na period od 1. augusta 2003. godine do 31. decembra 2004. godine, kao i zahtjev na ime toplog obroka za navedeni period da bi konačno, podneskom od 6. aprila 2004. godine, precizirala svoj tužbeni zahtjev, nakon izvršenog finansijskog vještačenja.

8. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-299/04 od 8. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-729/04 od 24. februara 2005. godine, usvojio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, te obavezao tuženog da apelantici na ime naknade plaće za period od 1. januara do 30. novembra 2002. godine isplati iznos od 6.160 KM, za period od 1. decembra 2002. do 31. januara 2003. godine iznos od 1.160 KM, za period od 1. do 28. februara 2003. godine iznos od 520 KM, te za period od 1. marta do 31. decembra 2003. godine iznos od 8.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom je odbijen kao neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu na ime naknade za topli obrok za 2002. i 2003. godinu.

9. U obrazloženju presuda sudovi su naveli da je među strankama nesporno da je apelantica bez prekida bila u radnom odnosu kod tuženog od 9. septembra 1983. godine na radnom mjestu finansijskog knjigovođe, te da je na dan stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) nastavila raditi pod istim uvjetima, s obzirom da tuženi, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, nije ponudio sklapanje ugovora o radu zaposlenicima, kao i da je u periodu za koji apelantica potražuje naknadu plaća, isplaćivana u iznosu od 240 KM i to sve do 1. marta 2003. godine, kada je tuženi zbog finansijskih poteškoća prestao sa isplatama plaća svim zaposlenicima. Sud je, nakon provedenih dokaza, utvrdio da je tuženi isplatu plaća zaposlenicima vršio na osnovu tri platne liste koje je iskazivao kao različite osnove (plaća, topli obrok i materijalni troškovi, odnosno troškovi prevoza) kako bi izbjegao plaćanje većih iznosa na ime doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje i drugih davanja koja se plaćaju na plaće zaposlenika. S obzirom na navedeno, sud nije prihvatio tvrdnju tuženog da je zaposlenicima isplaćivao minimalni iznos plaće, nego je u odnosu na tu činjenicu vjerovao iskazima svjedoka, te iskazu apelantice koja je saslušana u svojstvu parnične stranke. Prema tome, sud je utvrdio da je plaća apelantice, kao i drugih zaposlenika, iznosila 800 KM, te je, imajući u vidu navedeni iznos, odredio iznose koje joj je tuženi dužan platiti na ime naknade razlike plaće. U odnosu na zahtjev za naknadu plaće za period od 1. marta do 31. decembra 2003. godine, kada je došlo do prestanka rada tuženog zbog finansijskih poteškoća, sud je naveo da apelantica ima pravo na naknadu plaće u punom iznosu, u skladu sa članom 72. stav 3. Zakona o radu, s ¸obzirom da je do prestanka rada došlo zbog okolnosti za koje ona nije kriva. Konačno, u odnosu na zahtjev za isplatu na ime naknade za topli obrok, sud je utvrdio da je u toku 2002. godine apelantici isplaćena ta naknada, a kako nije mogao sa sigurnošću utvrditi njeno prisustvo na radu u toku 2003. godine, ovaj dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju.

10. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-546/05 od 27. aprila 2006. godine djelimično uvažio reviziju tuženog, te preinačio drugostepenu presudu tako da je žalba tuženog djelimično usvojena i prvostepena presuda u 1. stavu izreke preinačena tako da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 1. marta do 31. decembra 2003. godine u iznosu od 8.000 KM odbijen, a tuženi obavezan da apelantici isplati naknadu plaće za period od 1. januara do 31. decembra 2002. godine u iznosu od 305,88 KM, za januar 2003. godine u iznosu od 68,30 KM, te za februar 2003. godine u iznosu od 8,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. augusta 2003. godine pa do isplate. Dalje, spomenutom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove revizije u iznosu od 580 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu, revizija tuženog je odbijena.

11. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno je da odluka Kantonalnog suda, kojom je potvrđena prvostepena odluka, nije pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je, uzevši u obzir nalaz vještaka finansijske struke, te primjenom odredbe o najnižoj plaći zaposlenika iz člana 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), utvrdio pripadajući iznos naknade na ime razlike plaća koje je tuženi dužan da isplati apelantici, te je u tom smislu preinačio pobijanu presudu. Dalje, Vrhovni sud smatra da je drugostepena presuda nezakonita u dijelu u kojem je apelantici, primjenom člana 72. stav 3. Zakona o radu, dosuđen iznos od 8.000 KM na ime naknade plaće za period od 1. marta do 31. decembra 2003. godine. Vrhovni sud je, u tom smislu, istakao da je odredbom spomenutog člana predviđeno da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. S obzirom da u konkretnoj situaciju visina te naknade nije predviđena ni jednim od navedenih akata, nije ni mogla biti dosuđena apelantici, zbog čega je drugostepena presuda preinačena tako da je taj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbijen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica je navela da je Vrhovni sud pri donošenju pobijane odluke na proizvoljan način primijenio materijalno-pravne propise što je dovelo do povrede njenog prava na pravično suđenje. U tom smislu, apelantica je posebno istakla da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakon o radu, konkretno odredbu člana 142. koja propisuje da zaposlenik kojem poslodavac nije ponudio sklapanje ugovora o radu u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona (tj. do 6. februara 2000. godine), ostaje u radnom odnosu na neodređeno, odnosno, određeno vrijeme, te da je prema tome visinu naknade trebalo odrediti prema visini plaće koju je imala 6. februara 2000. godine s obzirom da joj poslodavac, po isteku zakonskog roka od tri mjeseca, nije ponudio sklapanje ugovora o radu kojim bi se, eventualno, ugovorio drugi iznos plaće. Apelantica je, dalje, istakla da je Vrhovni sud proizvoljno odredio i iznos plaće primjenjujući odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, koji je stupio na snagu u odnosu na privatna preduzeća tek 15. juna 2002. godine.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je osporena presuda donesena u skladu sa procesno-pravnim i materijalno-pravnim propisima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropskom konvencijom, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za to razloge koji su navedeni u presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je ovaj sud razloge za svoju odluku naveo u u obrazloženju svoje presude i da kod njih i dalje ostaje.

V. Relevantni propisi

16. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: „Član 1.

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

- da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;

- da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: Sindikat BiH) zaključuju kolektivne ugovore za granu u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH;

- da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulirana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom;

- da se prava i obaveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim preduzećima odnose na direktore preduzeća ili lice koje on ovlasti da ga zastupa.

Član 5.

Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.

Najniža plaća se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora.

Usklađivanje najniže plaće iz stava 2. ovog člana uredit će se granskim kolektivnim ugovorom».

17. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/02) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 70.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.

Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće.

Pojedinačne isplate plaće nisu javne.

Član 72. stav 3.

Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.“

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-546/05 od 27. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 31. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.“

25. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na isplatu plaća koje je tuženi dugovao apelantici.

26. U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje jer je Vrhovni sud, pogrešno primjenjujući relevantne odredbe Zakona o radu, odlučio da tuženi nije obavezan da apelantici isplati naknadu na ime plaće.

28. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku Vrhovni sud zaključio da apelantici uopće ne pripada pravo na ime naknade plaće za period od 1. marta do 31. decembra 2003. godine u iznosu od 8.000 KM, s obzirom da visina te naknade nije predviđena ni kolektivnim ugovorom, ni pravilnikom o radu, ni ugovorom o radu, zbog čega smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelantici na osnovu odredbe člana 72. stav 3. Zakona o radu pripada pravo na naknadu plaće u spornom periodu. Dakle, bez obzira što je Zakonom o radu u članu 72. stav 3. to pravo propisano, Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji je zaključio da je neosnovan apelanticin zahtjev zbog nedostatka pravnih propisa koji reguliraju visinu i isplatu naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv.

29. Ustavni sud primjećuje da kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, zaista, nije propisana visina i isplata naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, ali i da je u članu 72. stav 3. Zakona o radu propisano pravo na isplatu navedene naknade, a istim članom ustanovljena je obaveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja visine i isplate ove naknade.

30. U konkretnom slučaju, upravo je nedonošenjem propisa koji određuju isplatu i visinu naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv apelantica onemogućena u svom pravu na plaću, iako Zakon o radu to pravo propisuje. Iz navedenog proizlazi da je poslodavac imao obavezu donijeti propis o isplati i visini naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv. Naime, s obzirom da poslodavac nije ispunio svoje obaveze došlo je do apsurdne situacije u kojoj je Vrhovni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza poslodavca treba snositi apelantica. Činjenica da tuženi nije imao pravilnik o radu i da u kolektivnom ugovoru nije bila predviđena visina naknade plaće za vrijeme prekida rada zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, koju je Vrhovni sud ponudio kao jedan od razloga da apelantici ne pripada pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme prekida rada, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost Vrhovnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelanticinih prava.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu naknade za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, iako je samo pravo na ovu naknadu plaće propisano Zakonom o radu, zbog čega je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

32. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji arbitrarno primijenio materijalno pravo, i to Zakon o radu, zbog čega je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1711/06 (L. P.) | Sudska praksa | Aktio