Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1751/06 (E. K. i drugi)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1751/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1751/06, rješavajući apelaciju Enesa Kunovca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Kunovca, Ediba Biće, Asima Delje, Ismeta Subašića i Almira Mašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Enes Kunovac i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Vlade Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i Ministarstva unutrašnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2007. godine, Vlada Bosansko-podrinjskog kantona 8. novembra 2007. godine, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Bosansko-podrinjskog kantona 26. oktobra 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su u tužbi protiv tuženih 27. maja 2005. godine naveli da su zaposlenici kod tuženog na poslovima policije, te da kao radnici tuženog, prema odredbama člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, imaju pravo na naknadu za topli obrok za vrijeme posla, naknadu (regres) za korištenje godišnjeg odmora, pravo na uvećanje plaća od najmanje 35 % za rad noću, naknadu troškova za prijevoz na posao i sa posla ukoliko je mjesto stanovanja od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a nije organiziran prijevoz. Apelanti su istakli da im u toku 2002, 2003. i 2004. godine, te do maja 2005. godine nije isplaćena naknada za ishranu (topli obrok), odnosno da je isplata izvršena u znatno manjem iznosu od pripadajućih 2% prosječne mjesečne plaće u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Dalje su naveli da im za 2002. i 2003. godinu nisu uopće isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora a za 2004. godinu isplaćen im je regres manji od prosječnog prema članu 32. Kolektivnog ugovora, kao i da im u toku 2003, 2004. i 2005. godine nije isplaćena naknada za troškove prijevoza na posao i sa posla u punom iznosu. Stoga, pošto im tuženi odbija da uplati dugovane iznose, apelanti su predložili da sud tuženog obaveže da dug izmiri.

7. Presudom Općinskog suda broj P-250/05 od 18. januara 2006. godine tuženi je obavezan da apelantima po osnovu toplog obroka, regresa za korištenje godišnjeg odmora i prijevoza za period od 2002. godine do 30. aprila 2005. godine isplati pojedinačne iznose sa pripadajućim kamatama, i to: Enesu Kunovcu ukupan iznos od 4.010,81 KM, Edibu Bići ukupan iznos od 2.957,11 KM, Asimu Delji ukupan iznos od 2.929,11 KM, Ismetu Subašiću ukupan iznos od 2.857,11 KM i Almiru Mašiću ukupan iznos od 3.021,11 KM. Navedenom presudom je utvrđena ukupna suma za isplatu od 17.433,64 KM uz obavezu tuženog da presudu izvrši u roku od 15 dana od dana njenog dostavljanja.

8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se, prema odredbama člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, na plaće i druga primanja i naknade na osnovu rada, a koji nisu utvrđeni tim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Utvrđeno je da je posebni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zaključen 11. aprila 2000. godine, a na osnovu člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U preambuli Ugovora se navodi da je zaključen uz prethodno pribavljenu saglasnost, između ostalih, i BPK prema Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine. Uvidom u navedenu odluku, koju je donijela Vlada BPK Goražde, utvrđeno je da je prihvaćen prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave BPK. Istom odlukom predsjednik Vlade BPK je ovlašten da sa Samostalnim sindikatom radnika društvenih organa FBiH zaključi poseban Kolektivni ugovor za službenike i namještenike Federacije BiH.

9. U pogledu osporavanja činjenice o zaključenju posebnog Kolektivnog ugovora i učestvovanju tuženog, prvostepeni sud je naveo da se radi o aktu koji je javno objavljen, te da sudu nisu ponuđeni dokazi u vezi sa okolnosti postojanja procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije učestvovao u njegovom zaključenju, odnosno proceduri istupanja tuženog iz ugovornog odnosa. Općinski sud je ustanovio da se na radne odnose radnika uprave u BPK, a time i Ministarstva unutrašnjih poslova, imaju primijeniti odredbe posebnog Kolektivnog ugovora. Stoga je u konkretnom slučaju Općinski sud primijenio odredbe čl. 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora koje se odnose na troškove prijevoza, toplog obroka i regresa. Sud je, zatim, za svakog od apelanata pojedinačno, a na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio činjenično stanje u vezi sa isplatom naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda se navodi da Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplate u navedenim iznosima i koji je bio osnov za utvrđivanje naknade za izostale isplate prema vještaku finansijske struke, ima elemente posebnog Kolektivnog ugovora kao granskog kolektivnog ugovora. Kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost zaposlenike zastupa samostalni sindikat djelatnosti, a poslodavce udruženje poslodavaca određene grane, odnosno njegov predsjednik ili, do formiranja udruženja poslodavaca, to može biti Vlada FBiH, odnosno Vlada Kantona, u skladu sa članom 112. Zakona o radu čijim odredbama su regulirani kolektivni ugovori.

11. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o spornoj činjenici da li je tuženi Kolektivni ugovor zaključio ili mu je pristupio, navedena činjenica, prema mišljenju Kantonalnog suda, morala je da se utvrđuje. Kantonalni sud je naveo da se pri poznatoj činjenici ko je 11. aprila 2000. godine stavio potpis na taj ugovor kao nepoznata treba da ocjenjuje činjenica da li je tuženi i kada stavio potpis na takav ugovor. Prema shvatanju Kantonalnog suda, nepristupanje je propuštanje radnje pristupanja, te su apelanti bili obavezni da dokažu suprotno - da je bilo radnje pristupanja ili, kako smatraju, zaključivanja, odnosno da je ovlašteni predstavnik BPK potpisao takav ugovor. Utvrđeno je da tu činjenicu apelanti nisu dokazali. Ocjenjujući odredbe člana 75. Kolektivnog ugovora i člana 115. Zakona o radu prema kojem je «kolektivni ugovor (je) obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile», Kantonalni sud je ustanovio da saglasnost na usaglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora po sadržini i nužnoj proceduri za zaključivanje i pristupanje nije punomoć Vladi Federacije BiH da ona, u ime BPK, zaključi takav ugovor, odnosno da navedena saglasnost nije pristupanje tuženog tom ugovoru. Utvrđeno je da apelanti u postupku nisu dokazali da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, te zbog toga Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je sporni Kolektivni ugovor osnov iz kojeg apelanti izvode svoje pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističu da su se u tužbi, radi ostvarivanja svojih potraživanja, osim drugih pravnih osnova, člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98), čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ broj 44/98), pozvali i na odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora, te da je navedeni Kolektivni ugovor kao javna isprava objavljen u „Službenim novinama FBiH“. Navode da se u preambuli objavljenog Kolektivnog ugovora kaže da ga je u ime Vlade FBiH zaključio federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora, pored ostalih, i Vlade BPK iz čega, prema mišljenju apelanata, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je Vlada FBiH navedeni Kolektivni ugovor zaključila u ime Vlade FBiH, te u ime vlada kantona koje su dale saglasnost na konačan i usaglašen tekst Prijedloga Kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da je navedena činjenica bila općepoznata i apelantima i sudu, te da apelanti nisu imali zakonsku obavezu da posebno dokazuju tu činjenicu. Oni navode da je teret dokazivanja o tome da li je tuženi potpisao ili nije Kolektivni ugovor bio na tuženom, a ne na apelantima. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan da zakaže raspravu na kojoj bi od tuženog zatražio da ponudi dokaze kojim bi dokazao svoje tvrdnje o tome da nije potpisao Kolektivni ugovor.

13. Dalje, apelanti ističu da su u toku žalbenog postupka, nakon dobijanja žalbe tuženog, zatražili da se samostalni Sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH izjasni o tome da li je tuženi u proceduri usvajanja i objavljivanja Kolektivnog ugovora učestvovao u njegovom donošenju, prihvatanju i potpisivanju, te da li je navedeni Sindikat opunomoćeniku apelanata dostavio kopiju originalnog zaključenog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz kojeg se, na posljednjoj stranici, jasno dokazuje da je tuženi, osim prethodne saglasnosti na usaglašen Prijedlog Kolektivnog ugovora, i formalno pristupio Kolektivnom ugovoru tako što ga je potpisao i ovjerio pečatom, a što je protokolirano pod brojem 07-34-267/00 od 18. maja 2000. godine. Apelanti navode da je navedeni dokaz opunomoćenik apelanata sa dopunom odgovora na žalbu tuženog dostavio na uvid Kantonalnom sudu 24. februara 2006. godine, te da Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo da je opunomoćenik apelanata uz navedeni podnesak sudu dostavio i «nepobitan dokaz», odnosno kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u evidenciji Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Ističu da su „kasnije“ saznali da je sam zastupnik tuženog lično učestvovao u postupku usaglašavanja teksta Kolektivnog ugovora, da mu je lično bilo poznato da je predstavnik tuženog na dan svečanog potpisivanja Kolektivnog ugovora bio prisutan i potpisao navedeni Kolektivni ugovor i ovjerio ga, te da je isto lice iniciralo «postupak» da se poništi Kolektivni ugovor. Prema navedenoj inicijativi, Vlada BPK je 10. augusta 2005. godine donijela Odluku broj 03-34-1558/05 («Službene novine BPK» broj 10/05) kojom se «poništava» Kolektivni ugovor. Prema mišljenju apelanata, s obzirom na to da je navedena odluka javno objavljena u službenom glasilu, ona je morala kao javna isprava biti poznata Kantonalnom sudu, a što je dovoljan dokaz da je tuženi potpisao Kolektivni ugovor 2000. godine, jer da ga nije potpisao, postavlja se pitanje zbog čega bi donosio odluku o njegovom poništavanju. Apelanti smatraju posebnim pitanje pravne valjanosti odluke tuženog o poništavanju Kolektivnog ugovora, jer tuženi nije ovlašten da to uradi, niti se poništavanje može vršiti retroaktivno, već se raskid Kolektivnog ugovora može tražiti na način predviđen u Kolektivnom ugovoru.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

15. U odgovoru na apelaciju Vlada BPK je navela da je isplaćivala plaće, naknade za noćni rad, naknade troškova za prijevoz, naknade za ishranu i za regres svim zaposlenicima MUP-a BPK na osnovu zakonskih i podzakonskih akata. Iz ovoga proizlazi da tuženi nije kršio ustavna prava apelanata. S obzirom na to da je tuženi morao sam finansirati svoje zakonske obaveze na ime spornih naknada, nije ostvario i raspolagao dovoljnim sredstvima da bi mogao primijeniti naknade utvrđene Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Vlada BPK je u sudskom postupku dokazala da nije zaključila predmetni ugovor, niti mu je pristupila u skladu sa odredbama o kolektivnom ugovaranju iz Zakona o radu, te se, stoga, navedeni ugovor nije primjenjivao na području ovog kantona, pa, prema tome, ni prema apelantima. Smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda zakonita i ustavna, te da bi suprotnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava ne apelanata, već ostalih 900 zaposlenika budžetskih korisnika. Vlada BPK, također, smatra da je tuženi u predmetnom postupku izveo dokaze i dokazao navedene činjenice. Ističe da je ministar za pravdu BPK neovlašteno, 18. maja 2000. godine, potpisao - «pristupio» Kolektivnom ugovoru s tim što Vlada BPK nikada nije donijela odluku kojom je dala saglasnost na takav potpis.

16. Ministarstvo unutrašnjih poslova je u bitnom ponovilo razloge date u izjašnjenju Vlade BPK. Tačno je, navodi se u odgovoru Ministarstva unutrašnjih poslova, da je prvostepenom presudom Općinskog suda djelimično udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata, te da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi na navedenu presudu, preinačio prvostepenu presudu Kantonalnog suda tako što je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti. Nisu tačni navodi apelanata da je ovaj organ kršio prava na pravičan postupak i imovinu, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i odredbama Evropske konvencije. Ministarstvo unutrašnjih poslova je isplaćivalo plaće i naknade plaća koje nemaju karakter plaća svim zaposlenicima u ovom organu, pa i apelantima, u skladu sa visinom utvrđenih finansijskih sredstava u budžetu BPK Goražde za sporne godine. Zbog tih razloga, kako se navodi u apelaciji, ovaj organ nije mogao da primjenjuje federalne propise, jer u budžetu BPK nisu se mogla osigurati finansijska sredstva u tom iznosu usljed čega su primjenjivani propisi ovog kantona, koji su doneseni u skladu sa Ustavom BPK i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Samo zbog tih razloga nikad nije primijenjen Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, niti Uredba o naknadama koje nemaju karakter plaće. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH Vlada BPK nije nikad zaključila, jer se u budžetu BPK u navedenim godinama nisu stekli uvjeti za isplatu plaća i naknada koje nemaju karakter plaće svim budžetskim korisnicima, pa i apelantima.

17. Na osnovu navedenog ovaj organ je zaključio da isplatama plaća i naknada plaća od 2000. godine do 2005. godine nije povrijeđeno nijedno zaštićeno pravo apelanata iz Ustava BiH, a ni prava iz Evropske konvencije, već se ovaj organ ravnopravno odnosio prema svim svojim zaposlenicima, pa i prema apelantima, zbog čega treba odbiti zahtjev apelanata iznesen u predmetnoj apelaciji.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 102. (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 125. stav 4. (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 005-0-GŽ-06-000 043 od 10. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda, navodeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživanja po osnovu radnog odnosa (regresa, toplog obroka i troškova prijevoza). U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti nesporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», te da se na postupke u vezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine , Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

27. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno da li Kolektivni ugovor, iz koga apelanti izvode pravo na isplatu traženih naknada za regres, topli obrok i troškove prijevoza, obavezuje tuženog u smislu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru. Dalje se kao sporno postavlja pitanje koja je strana u postupku bila dužna dokazati činjenicu da je tuženi zaključio, odnosno pristupio Kolektivnom ugovoru.

28. Prema mišljenju apelanata, teret dokazivanja navedenih činjenica je bio na tuženom, a ne na apelantima, kako je to naveo Kantonalni sud. Dalje smatraju da je Kolektivni ugovor kao javna isprava bio objavljen u «Službenim novinama FBiH», te da su činjenice koje se tiču Kolektivnog ugovora općepoznate činjenice koje apelanti nisu morali posebno dokazivati.

29. Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud utvrdio da Kolektivni ugovor pravno obavezuje tuženog, te je na osnovu relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora utvrđena obaveza tuženog da apelantima isplati naknadu za topli obrok, naknadu za korištenje godišnjeg odmora i naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla. Nasuprot tome, Kantonalni sud je usvojio suprotan stav navodeći pri tome da apelanti u postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog spornom Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je ustanovio da sama saglasnost na Prijedlog Ugovora ne znači i pristupanje tom ugovoru, te da se samo navođenje u uvodu Kolektivnog ugovora BPK ne može tumačiti kao da je tuženi pristupio ugovoru i da ga taj ugovor obavezuje. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije bilo na tuženom da dokazuje proceduru da on nije učestvovao u zaključenju Kolektivnog ugovora, odnosno njegovom istupanju, kako je to utvrdio prvostepeni sud, već da su činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru bili dužni da dokažu apelanti.

30. U vezi s navedenim Ustavni sud konstatira da su apelanti svoje pravo na naknadu toplog obroka, regresa i troškova prijevoza izvodili iz Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da je u toku cijelog postupka tuženi osporavao činjenicu da ga navedeni ugovor obavezuje zbog toga što Ugovor nije zaključio, odnosno nije mu pristupio, Ustavni sud smatra da su upravo apelanti bili obavezni da dokažu suprotno, a ne tuženi, kako to navodi i Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane navode apelanata da su činjenice u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom općepoznate činjenice koje, prema mišljenju apelanata, nije trebalo dokazivati, jer se radi o javnoj ispravi koja je javno objavljena i, prema tome, okolnosti u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom su morale biti poznate Kantonalnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud je ustanovio da se, iako je sudska praksa u pogledu pitanja općepoznatih činjenica neujednačena, u pravnoj nauci općepoznatim činjenicama smatraju kako one činjenice koje su poznate svakom prosječnom čovjeku ili znatnom broju ljudi u cijeloj zemlji, tako i događaji lokalnog značaja koji su poznati ljudima u užoj sredini u kojoj se obavlja suđenje. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se pitanje zaključivanja, odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru, kada je ono sporno, ne može smatrati općepoznatom činjenicom, u smislu Zakona o parničnom postupku, koju stranke nisu dužne dokazati.

31. Apelanti navode da su Kantonalnom sudu, uz dopis od 24. februara 2006. godine (dopunu odgovora na žalbu tuženog), dostavili kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u službenoj evidenciji samostalnog Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Također, navode da su «kasnije» saznali i za Odluku Vlade BPK broj 03-34-1558/05 od 10. augusta 2005. godine, objavljenu u „Službenim novinama BPK“ broj 10/05, kojom se poništava sporni Kolektivni ugovor. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i dokazima koje su apelanti bili dužni priložiti kao dokaz u prvostepenom postupku, odnosno na pripremnom ročištu, a najkasnije tokom glavne rasprave ukoliko učine vjerovatnim da ih bez njihove krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, iz svega ovoga proizlazi da navedene činjenice apelanti nisu mogli osnovano dostaviti Kantonalnom sudu tek uz dopunu odgovora na žalbu tuženog, već mnogo ranije.

32. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu da je tuženi zaključio, odnosno pristupio spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg apelanti izvode osnov za traženu naknadu, a na osnovu kojeg bi tuženi bio obavezan da apelantima naknadi tražene naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza. Također, uvidom u odredbe člana

162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98), te čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ broj 44/98) na koje se apelanti pozivaju, Ustavni sud smatra da se navedene odredbe odnose na službenike u federalnim organima uprave, a ne na službenike u kantonalnim organima uprave kojima pripadaju apelanti. Ovakav stav je usvojio Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1314/06 od 28. marta 2008. godine u kojoj je predmet apelacije bilo, također, dokazivanje da li postoji osnov za isplatu traženih naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza na osnovu navodno zaključenog Kolektivnog ugovora.

33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može se zaključiti da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da su povrijeđena procesna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su imali mogućnost da učestvuju u predmetnom postupku, predlažu dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Također, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je dao jasne i precizne razloge za svoju odluku.

34. Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da Kolektivni ugovor, kao pravni osnov iz kojeg apelanti izvode svoje pravo na isplatu naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza, obavezuje tuženog.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić