Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/06 (S. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-845/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-845/06, rješavajući apelaciju Sulje Krajinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulje Krajinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-402/04 od 24. novembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2041/03 od 19. decembra 2003.
godine, i Presude Općinskog suda I Sarajevo, broj P-89/00 od 7. marta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suljo Krajinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 16. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-402/04 od 24. novembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2041/03 od 19. decembra 2003. godine, i Presude Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-89/00 od 7. marta 2002. godine. Apelant je apelaciju dopunio 20. marta 2006. godine.
2. Na osnovu dokumentacije spisa predmeta slijedi da su apelant i Satka Krajinović (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), kao prodavci, 5. oktobra 1998. godine, zaključili ugovor o kupoprodaji sa Selvom Hadžidedić, kao kupcem (u daljnjem tekstu: tužena) 1/3 kuće, a koja se sastoji od jednog stana, površine 62 m2, u suterenu ispod prizemlja kuće apelanta i drugotužiteljice i dijela okućnice površine 102 m2, za cijenu u iznosu od 53.000,00 KM. Predmetni ugovor o kupoprodaji ugovorne strane su potpisale, ali ga nisu ovjerile pred sudom. Tužena je po potpisivqanju ugovora, 6. oktobra 1998. godine, isplatila kupoprodajnu cijenu apelantu i drugotužiteljici i ušla u posjed predmetne nekretnine. Ugovorne strane su ponovo, 8. marta 1999. godine, zaključile novi ugovor o kupoprodaji, sadržajno identičan ugovoru od 6. oktobra 1998. godine, a koji je ovjeren 15. marta 1999. godine, i proveden u zemljišnim knjigama.
3. Apelant i drugotužiteljica su protiv tužene, 31. januara 2000. godine, podnijeli tužbu kojom su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji od 5. oktobra 1998. godine, te da je ugovor od 8. marta 1999. godine nepostojeći, kao i da im tužena vrati 1/3 kuće (sporni stan), slobodan od ljudi i stvari u stanju u kojem je bio na dan 6. oktobra 1998. godine. Također, tražili su da sud obaveže tuženu da im plati najamninu za korištenje 1/3 kuće u vremenskom razdoblju od 6. oktobra 1998. godine pa do 31. marta 2001. godine u iznosu od 15.900,00 KM, a zatim od 1. aprila 2001. godine pa do iseljenja u mjesečnom iznosu od po 700,00 KM i to do 15. u mjesecu za tekući mjesec. Nadalje, tražili su da im tužena plati iznos od 1.855,00 KM, koji iznos su oni isplatili agenciji za posredovanje prema računu broj 79/NG od 7. oktobra 1998. godine i da plati iznos od 692,00 KM za otuđenih 173 kom. betonskih ploča, koje su bile predviđene za uređenje dvorišta, te iznos od 60,00 KM za otuđeni poklopac kanalizacionog šahta, uz odgovarajuću kamatu i naknadu troškova postupka. Odlučujući o predmetnoj tužbi Općinski sud je donio Presudu, broj P-89/00 od 7. marta 2002. godine, kojom su apelant i drugotužiteljica odbijeni sa tužbenim zahtjevom i obavezani da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 3.375,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Općinski sud je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan jer su ugovori o prodaji od 5. oktobra 1998. godine i 8. marta 1999. godine identični u svim bitnim elementima, da su isti održavali volji ugovorača što proizlazi i iz njihove sadržine, i da je volja provedena izvršenjem ugovora od 8. marta 1999. godine i uknjižbom nastalih promjena u zemljišnim knjigama i to sve u skladu sa zakonom. Sud je posebno naveo da je članom 7. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti određeno da se prenosom prava vlasništva na zgradi, koja se nalazi na zemljištu u društvenom vlasništvu, stiče pravo korištenja na zemljištu dok zgrada na njemu postoji, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu. Nalazeći da nije našao utvrđenim da su osporeni ugovori ništavi, sud je zaključio da ne stoje razlozi za nadoknadu štete, tim više što su tužitelji ostale zahtjeve vezali za pretpostavku da su osporeni ugovori ništavi, te da za slučaj da sud utvrdi suprotno, sud o istim ne treba odlučivati, postupivši u smislu člana 2. ZPP.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2041/03 od 19. decembra 2003. godine 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud u toku postupka izveo sve dokaze koji su predloženi od strane apelanta i drugotužiteljice i tuženog. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ugovor od 8. marta 1999. godine pravno valjan i da je u skladu sa zakonom u smislu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, te da je «pravilno ocijenio da postavljeni tužbeni zahtjev u pogledu povrata datog također nije osnovan kao i tužbeni zahtjev za naknadu štete koji se mogao eventualno dovesti u vezu samo pod uslovom da je prvostepeni sud ocijenio da su osporavani ugovori ništavi». Sud je iz navedenih razloga konstatirao da ne stoje prigovori u žalbi da prvostepeni sud nije odlučio o svim postavljenim tužbenim zahtjevima.
6. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-402/04 od 24. novembra 2005. godine, na temelju člana 375. prethodno važećeg ZPP, a koji se u konkretnoj stvari primjenjivao prema odredbama člana 456. stav 1. važećeg ZPP, reviziju apelanta i drugotužiteljice odbio kao neosnovanu. U presudi je navedeno da se revizijski sud poziva na razloge prvostupanjske i drugostupanjske presude, primjenom člana 376. prethodnog ZPP-a, u vezi sa članom 456. stav 1.važećeg ZPP-a.
7. Apelant se žali na povredu prava na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe hronologiju rješavanja u konkretnom predmetu i smatra da se povreda navedenih prava odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, jer prema članu 66. stav 1. ZOO, «prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama». Apelant smatra da su sudovi pogrešno okvalificirali njegov podnesak od 7. marta 2002. godine kao prošireni tužbeni zahtjev, čime su po mišljenju apelanta počinili bitnu povredu tada važeg člana 336. stav 2. ZPP.
Odgovori na apelaciju
8. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud osporava navode apelacije i ističe da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Općinski sud smatra da apelantu kao jednom od tužitelja nisu povrijeđena prava na koja se poziva u svojoj apelaciji..
10. Tužena kao učesnik u postupku osporava navode apelacije, smatrajući da je podnijeta apelacija apsolutno neosnovana, te da predstavlja zloupotrebu mogućnosti podnošenja apelacije kao i šikaniranje učesnika u postupku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
14. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom sudskom postupku Vrhovni sud apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu imajući u vidu razloge prvostupanjske i drugostupanjske presude. Kantonalni sud odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenom postupku ocijenio je da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred nadležnim sudskim instancama pri čemu su sudovi ispitali sve njegove navode, koji su u suštini isti kao i navodi u apelaciji. Kantonalni sud i Osnovni sud su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Sudovi su kao nespornu utvrdili činjenicu, da ugovor o prodaji sačinjen 5. oktobra 1998. godine nije ovjeren na sudu, dok je ugovor zaključen 8. marta 1999. godine, koji je potpuno identičan navedenom ranijem ugovoru, potpisan i ovjeren na sudu tj. pravno valjan i da je u skladu sa članom 109. ZOO, te da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan.
15. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da se apelant, navodeći u čemu smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih i procesno-pravnih propisa, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi pomogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić