Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/06 (I. H.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1004/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1004/06, rješavajući apelaciju Ismeta Hujdura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Hujdura podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-669/04 od 22. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-236/03 od 13. maja 2004. godine, i Presude Općinskog suda II u Mostaru, broj P-138/01 od 5. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Hujdur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, koga zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 4. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-669/04 od 22. decembra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-236/03 od 13. maja 2004. godine, i Presude Općinskog suda II u Mostaru (iu daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-138/01 od 5. novembra 2002. godine.

2. Apelant i još tri lica (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pokrenuli sudski postupak tužbom protiv Kantonalne Agencije za privatizaciju HNK (prvotuženi) i Z.M. (drugotuženi) radi utvrđenja i činidbe.

3. Općinski sud je donio Presudu, broj P-138/01 od 5. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-236/03 od 13. maja 2004. godine, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i drugih tužitelja za utvrđenje da su dodatnim investiranjem povećali svoj udio u firmi PPI «Gradska pekara Jablanica» za 18,10646% te da su tuženi dužni trpiti da se za veličinu navedenog dijela, a srazmjerno njihovim postojećim udjelima poveća njihov dionički kapital u navedenom preduzeću. Sud je odlučio da o supsidijarnom zahtjevu tužitelja eventualno odluči nakon pravomoćnosti presude o prvom tužbenom zahtjevu.

4. U obrazloženju presude redovni sudovi su naveli da apelant i tužitelji tvrde da je prema rezultatima urađene revizije 52,07493% kapitala u predmetnom preduzeću bio njihov kapital, dok je 47,92507% kapitala bio državni kapital. Tužitelji su naveli da su izvršili dokapitalizaciju firme, čime su navodno povećali svoj dio u kapitalu firme. Prvotužena je organizovala javno natjecanje za kupovinu državnog djela kapitala i prodala ga drugotuženoj. Tužitelji su međutim tvrdili da je drugotužena kupila 29,81861% kapitala, a ne 47,92507%, jer su oni povećali svoj udio u firmi. Ukoliko bi se drugotuženoj priznao kapital u iznosu od 47,92507% po mišljenju apelanta i drugih tužitelja, ista bi se neosnovano obogatila na njihov račun. Sudovi su utvrdili da se prije privatizacije preduzeća provodila revizija što je podrazumjevalo kontrolu zakonitosti predhodno izvršene vlasničke transformacije. Sud nije prihvatio navod apelanta i drugih tužitelja da je revizijom kontrolisana samo revizija dioničkog kapitala izvršena na dan 31. decembar 1991. godine, jer je iz Rješenja o urađenoj reviziji od 14. septembra 1998. godine utvrdio da je utvrđena vlasnička struktura kapitala na dan 31. decembar 1991. godine i 31. decembar 1997. godine. Kako su uvidom u dokumentaciju sudovi utvrdili da je prvotuženi u skladu sa relevantnim propisima proveo postupak privatizacije državnog dijela PPI «Gradska pekara Jablanica», odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja. Osim toga, sudovi su naveli da se iz nalaza vještaka ne vide značajne promjene u vrijednosti i povećanju kapitala kako tužitelji istuču, a koje bi mogle biti rezultat ulaganja. S obzirom na odluku o tužbenom zahtjevu sudovi su smatrali da nije potrebno razmatrati supsidijarni zahtjev tužitelja.

5. Protiv prvostepene presude apelant i ostali tužitelji su izjavili žalbu.

6. Apelant i ostali tužitelji su izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-669/04 od 22. decembra 2005. godine, kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud se pozvao na obrazloženja u nižestepenim presudama.

7. Apelant se žali da redovni sudovi nisu zaštitili imovinu apelanta jer je u predmetno preduzeće uložio svoj novac (100.000 KM). Ističe da privatizacija državnog dijela kapitala nije provedena u javnom interesu nego «u interesu bogaćenja osoba bliskih političkim partijama koje su na vlasti».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li suispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu zagarantovanih prava i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka, broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelantnavodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja zaštićenih prava.

12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, odnosno da sudovi nisu zaštitili imovinu apelanta, koja je zaštićena odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska akonvencija). Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta o povredi prava na imovinu zasnivaju na pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa.

13. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te utvrdili da tužitelji nisu osporavali zakonitost rješenja o rezultatima revizije, te da je privatizacija provedena u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Uredbom o reviziji predhodno izvršene vlasničke transformacije, kao i da tužitelji nisu dokazali da su povećali kapital, a što proizilazi i iz nalaza vještaka, sudovi su našli da je njihov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka ili arbitrarnost u utvrđivanju činjenica. Ustavni sud konstatuje da su sudovi detaljno obrazložili svoje odluke i dali jasne razloge za svoja odlučenja. Zbog svega navedenog, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju došlo do povrede prava na imovinu i zaključuje da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno(prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/06 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio