Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/06 (T. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1296/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1296/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.1183/05 od 8. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je, 3. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž.1183/05 od 8. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-45/05, od 27. juna 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 28. marta 2007. godine.
2. Općinski suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući po tužbi S.G, S.H, Z.M, N.R, S.H-I, V.A, H.Š, A.Š, Z.K, Dž.M.S., M.I, S.B. i M.Č. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta i Općinskog suda u Živinicama, kao tuženih, radi isplate regresa, v.s. 16.330,22 KM, donio je Presudu broj P-45/05 od 27. juna 2005. godine, kojom je obavezan apelant da isplati tužiteljima po 1.317,17 KM na ime neisplaćenog regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka sud utvrdio da su tužitelji bili uposlenici Općinskog suda u Kladnju, te da im nije isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora. Sud je utvrdio da je apelant pasivno legitimisan jer je Općinski sud u Živinicama jedan od sudova na području Tuzlanskog kantona koji je osnovan Zakonom o sudovima i koji se finansira iz budžeta, a sudovi nemaju svoj budžet. Sud je takođe našao da je neosnovan prigovor apelanta da je tužba neblagovremena, jer u skladu sa Zakonom o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosn, u skladu sa članom 106., nastupa u roku od tri godine. Što se tiče obaveze apelanta da isplati tužiteljima naknadu za regres sud je utvrdio da je 11. aprila 2000. godine zaključen Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). S toga je, prema stavu suda, neosnovan prigovor apelnta da ga isti nije obavezivao, jer je Vlada Tuzlanskog kantona kolektivnom ugovoru pristupila zaključenjem Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, uz određene rezerve. Naime, sud je utvrdio da, u skladu sa članom 115. Zakona o radu kolektivni ugovor obavezuje strane koje su ga zaključile, kao i one koje su mu naknadno pristupile, bez rezerve. Osim toga, sud je našao da je neosnovan prigovor apelanta da je Sporazumom određeno da će se isplata plata i regresa vršiti prema mogućnostima kantona, odnosno u skladu sa obezbjeđenim sredstvima, jer su odredbe kolektivnog ugovora obevezujeće od pristupanja istom, te su se trebala obezbijediti sredstva za obaveze nastale prema radnicima. Sud je, nadalje istakao da je odredbom člana 4. Kolektivnog ugovora određena naknada za regres u iznosu od 70% od plaće ili najmanje u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegvoine za predhodna tri mjeseca ako je to za radnika povoljnije, pa je iznose utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke.
3. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda, broj P-45/05 od 27. juna 2005. godine, donio je Presudu broj Gž-1183/05 od 8. februara 2006. godine kojom je djelimično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na tužiteljicu M.Č. tako da se dosuđeni iznos regresa od 1.317,17 KM snižava na iznos od 1.006,89 KM. U odnosu na ostale tužitelje žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovo razmotrio prigovor pasivne legitimacije apelanta i prigovor zastare, te prihvatio obrazloženje prvostepenog suda i isti odbio. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da protek vremena ne opravdava aprelanta da ne ispuni svoju obavezu iz kolektivnog ugovra, štaviše, apelant je trebao od postipivanja kolektivnog ugovora (2. april 2002. godine) do donošenja prvostepene presude (15. decembar 2004. godine) obezbjediti sredstva radi izmirenja obaveza nastalih kolektivnim ugovorom. Prema stavu suda drugačije tumačenje pogodovalo bi apelantu da izbjegne svoju obavezu proisteklu iz zakona i zakonskog akta. Kantonalni sud je raspravio žalbeni navod apelanta da mu nalaz i mišljenje vještaka nije dostavljen 8 dana prije rasprave, te je našao da isti nije presudan za odlučenje, jer odluka nije bazirana na nalazu i mišljenju vještaka, kao i da je apelant mogu tražiti odgodu ročišta da se izjasni na nalaz, ili staviti primjedbu zbog čega bi sud morao zakazati novo ročište, što je isti propustio da učini.
4. Kantonalni sud je prihvatio kao osnovan žalbeni prigovor da je u odnosu na jednu od tužiteljica prekoračen tužbeni zahtjev, jer joj je dosuđen veći iznos od onog koji je ista tražila, te je u tom dijelu žalba usvojena i presuda preinačena.
5. Apelant ističe da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant, u dopuni apelacije navodi, da nije izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, pozivajući se na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06) te na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u sličnim predmetima. Apelant navodi da tužitelji nisu imali pravo na naknadu regresa na ime korištenja godišnjeg odmora, jer je na sporni odnos sud pogrešno primjenjeno materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona («Službene novine Tuzlanskog Kantona br. 14/01 i 14/02; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) kao i odredbe Kolektivnog ugovora («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 23/00). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog Kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika organa uprave («Službene novine Tuzlanskog Kantona», br.6/02 i 15/03; u daljnjem tekstu: Uredba), kao i Sporazum.
6. Apelant navodi da je pogrešnom primjenom pozitivno pravnih propisa, koja je očigledno proizvoljna, došlo do povrede navedenih ustavnih prava donošenjem odluka da se apelant obaveže na isplatu naknada za korištenje godišnjeg odmora. Ovo stoga, što je u sporu koji radnik državnog organa vodi zbog potraživanja iz radnog odnosa pasivno legitimisan isključivo državni organ (sud) u kome je radnik zaposlen, dok kanton alimentira isključivo pravosudne organe Kantona. Takvo tumačenje proizilazi iz odredbi Zakona o budžetu Tuzlansko-podrinjskog kantona («Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona», broj 6/96). Apelant smatra da su sudovi pogrešno protumačili, pa samim tim i primjenili na njegov slučaj materijalne odredbe koje se tiču ne samo obaveza Tuzlanskog kantona za finansiranje sudova, nego i utvrđivanja pasivne legitimacije, jer se zahtjev za ostvarivanje naknade na ime regresa nije mogao usmjeriti prema Kantonu, nego sudu u kojem su tužitelji zaposleni. Apelant nadalje ističe da sud nije raspravio o prigovoru zastare.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.
e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. Imajući u vidu navode apelanta te činjenicu da povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima.
11. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu apelantovih prava na pravično suđenje. Sudovi su u prvostepenom, a zatim u postupku po žalbi odlučili i dali obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanta, kojima je apelant u svoju korist tražio drukčije odlučenje.
12. Naime, sudovi su naveli zašto nije osnovan apelantov navod da isti nije pasivno legitimisan, kao i da nije nastupila zastara potraživanja, pozivajući sa na relevantne odredbe zakona.
13. U vezi odluke da apelant tužiteljima isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora za sporni period, sudovi su se pozvali na odredbe člana 30. Zakona o radnim odnosima i člana 32. Kolektivnog ugovora. Na drugačije presuđenje spora, kako su naveli sudovi, nije imalo uticaja Sporazum u kojem je, članom 2. odložena primjena člana 32. Kolektivnog ugovora, dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijaska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu odredaba Kolektivnog ugovora. Obzirom da je Sporazum zaključen 2. aprila 2002. godine, odnosno apelant mu je tada pristupio kolektivnom ugovoru, a tim opštim aktom je određena i visina regresa, od tog datuma je preuzeta obaveza isplate regresa od strane Kantona. Obzirom na datum donošenja prvostepene presude, apelant se nije mogao sa uspjehom pozivati na član 2. Sporazuma, kako bi izbjegao primjenu navedenih propisa.
14. Nadalje, što se tiče navoda apelanta da je sud pogrešno primjenio odredbe kolektivnog ugovora, jer apelant nije preuzeo obaveze isplate plaća i regresa, obzirom na Sporazum koji je zaključen, kao i da apelant nije imao predviđena sredstva u budžetu za ove namjene, Ustavni sud podsjeća na svoj zaključak donijet u ranijim odlukama, a gdje je navedeno: «Naime, i pod uvjetom da je Sporazum bio pravno valjan i stekao pravnu snagu, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije mogao odbiti zahtjev apelantica za isplatu regresa «jer je Sporazumom od 2. aprila 2002. godine, kojim je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, odgođeno primjenjivanje upravo člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpuno primjenjivanje Kolektivnog ugovora». Naime, nedostatak novca u budžetu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za odgađanje primjenjivanja Kolektivnog ugovora, a Kantonalni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantica, nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da u budžetu nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelanticama ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Kantonalnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica.» (vidi odluka Ustavnog suda broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine godine).
15. Što se tiče navoda apelanta da nije imao pravično suđenje jer nije dobio nalaz i mišljenje vještaka 8 dana prije rasprave, Ustavni sud nalazi da je ispravan stav suda da isto nije od odlučnog značaja. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je pravni osnov da se udovolji zahjevu tužitelja kolektivni ugovor, te da je članom 32. kolektivnog ugovora propisana visina regresa, a nalazom vještaka je samo utvrđen koliki je taj iznos. Osim toga, apelant ni u toku glavnog postupka, što prizilazi iz stanja spisa, nije prigovarao nalazu vještaka, niti je osporavao visinu zahtjeva, već njegov osnov.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da navodi apelanta u pogledu proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava ne nude činjenice i dokaze koji bi ukazali da su relevantni propisi zaista proizvoljno primijenjeni. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
17. U vezi sa navodom apelanta da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu, takođe, odnosi na navodno pogrešnu pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić