Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2054/08 (A. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2054/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2054/08, rješavajući apelaciju Aleksandra Puhala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Puhala podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Kž-

08-000 009 od 20. marta 2008. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-0-K-07-000-049 od 30. avgusta 2007. godine, toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Puhalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Duško Mirković, advokat iz Trebinja, podnio je, 10. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Kž-08-000 009 od 20. marta 2008. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-0-K-07-000-049 od 30. avgusta 2007. godine. Apelant je tržio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti da se prekine izdržavanje kazne zatvora apelantu do donošenja konačne odluke.

2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu, broj 095-0-K-07-

000-049 od 30. avgusta 2007. godine, kojom je apelanta oglasio krivim za počinjeno krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), a u vezi sa članom 25. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Sud je našao da je krivično djelo apelant počinio na način što je dana 17. avgusta 2006. godine oko 22,15 časova u Trevinju pomogao optuženom B.Š. da izvrši krivično djelo otmice tako što je došao po pozivu B.Š. sa putničkim vozilom, zatim ga odvezao u naselje Gradina, nakon čega mu je B.Š. rekao da prođe kroz grad, te da prođe sa druge strane mosta i da ga tu sačeka, dok je B.Š. izašao iz vozila otišao na most i tu prišao sa leđa malodobnom oštećenom A.Š. udario ga u potiljak i zaprijetio mu da će ga baciti sa mosta ako ne bude miran, te mu selotejp trakom vezao ruke na leđa, usta i oči. Za to vrijeme je apelant došao sa druge strane mosta i čekao, te je optuženi B.Š. ušao na zadnje sjedište vozila sa A.Š. oborio mu glavu prema dole i sjeo do njega, a zatim pokazao rukom apelantu da krene, što je isti učinio i odvezao ih izvan grada, gdje je B.Š. izveo iz auta A.Š. a apelantu rekao da će ga nazvati, te je B.Š. odveo A.Š. u kanal kraj puta, sa kojeg je mjesta kontaktirao oca od A.Š. i tražio od istog milion makara, kako bi mu vratio sina, na šta mu je ovaj rekao da mu može dati od 125.000 do 135.000 KM, na šta je B.Š. pristao, s tim što taj iznos treba da ostavi u bijelom kamionu kod „Kule“. Nakon toga je ponovo telefonom pozvao apelanta da dođe do znaka gdje ga je ostavio, nakon čega je apelant došao, te je B.Š. ugurao u vozilo A.Š. sageo mu glavu i rekao apelantu da vozi do grada, što je apelant učinio. Apelant je vozilo zaustavio u mjestu Podglavlje na mračnom mjestu i ugasio svjetla, te je B.Š. naredio A.Š. da izađe iz vozila, ide pravo kući i ne okreće se, te su apelant i B.Š. bez upaljenih svjetala na autu krenuli u pravcu grada, i otišli u bilijar salon. Nakon toga je I.Š. iznos od 50.000 eura ostavio u bijelom kamionu na Kuli, koji je iznos optuženi B.Š. našao i uzeo, nakon čega je otkriven, a iznos od 39.8000 Eura pronađen i oduzet.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant bio saučesnik krivičnog djela otmice. Sud je našao da je apelant primjećujući lice vezanih ruku, način na koji je oštećeni uveden u vozilo, zatim njegov položaj u vozilu, stavljajući vozilo u pogom i prateći gestikulaciju B.Š. prateći njegove upute, ostavljajući ga na neosvjetljenom mjestu, te ponovnim dolaskom po njega, nakon 45 minuta, ne obraćajući se policiji kao ni B.Š. da ga pita za nastalu situaciju, kao i ponovnom situacijom u autu sa oštećenim, te njegovim ostavljanjem i prijetnjom šta da uradi, kao akademski obrazovan čovjek bez ikakvih psihofizičkih smetnji mogao uočiti, sagledati i drugačije reagovati. Apelant je prema ocjeni suda do kraja učestvovao u djelu ne čineći niti jedan korak da se povuče. Prema mišljenju suda, a kako je isticala odbrana apelanta, činjenica da apelant nije htjeo da priča o događaju sa B.Š. nije dovoljna. Sud je našao da eventualna svijest da B.Š. mora da prebaci cigarete preko mosta morala je biti drugačija nakon ubacivanja vezanog oštećenog u vozilo i ostalih okolnosti. U vezi sa saslušenjem oštećenog A.Š. sud je odlučio da se na glavnom pretresu pročita njegov iskaz, čemu se odbrana protivila. Sud se pozvao na odredbu člana 280. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpke (u daljnjem tekstu: ZKP) i odlučio a se pročita iskaz jer se oštećeni nalazi na Oksfordu i njegovo dovođenje bi bilo otežano. Sud je ipak našao da je izjava objektivna i nepristrasna. Sud je smatrao da se ovim ne povređuje načelo materijalne istine u korist načela ekonomičnosti. Pojedine dijelove izjave koje je odbrana htjela da dovede u sumnju zbog različitosti sa drugim dokazima sud je smatrao nebitnim, odnosno da nisu takve da bi uticale na drugačiju odluku suda.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni. U žalbi je apelant istakao da je sud odlučivao o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, iako takav zahtjev nije postavljen u toku postupka. Nadalje, izreka presude na sadrži sve bitne dijelove u pogledu činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, činjenični opis krivičnog djela, psihički odnos apelanta prema krivilčom djelu što dovodi do povrede ZKP. Dalje, prema navodima iz žalbe presuda se zasniva na nevaljanim dokazima, kao što je listig Mobisa, nalaz vještaka, Službena zabilješka CB Trebinje, Zapisniku o pretresu stana, kao i na iskazu oštećenog A.Š. koji je dat u istrazi. Apelant je naveo da je sud pogrešno i nepotpuno cijenio činjenice i izveo pogrešan zaključak u vezi njegovog odnosa prema krivičnom djelu, tj. nije cijenio da kod apelanta nije postojala namjera da od nekoga nešto pribavi, što je neophodan uslov za izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Nadalje, apelant ističe da sud nije dao valjane razloge zašto određenim svjedocima poklanja vjeru, a drugima ne. Apelant je istakao da pored dokaza koji idu u korist apelantu sud je morao primjeniti institut in dubio pro reo. Apelant se žalio na odluku o sankciji, te je tražio da se prvostepena presuda preinači i apelant oslobodi ili da se presuda ukine i odredi održavanje ročišta.

5. Okružni sud je donio Presudu, broj 015-0-Kž-08-000 009 od 20. marta 2008. godine, kojom se žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Razmatrajući navode žalbe sud je utvrdio da je žalba apelanta neosnovana. Okružni sud je istakao da presuda nema nedostatke koji su navedeni u žalbi, koji bi mogli dovesti do bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Takođe, Okružni sud je našao da je presuda sadrži jasan oblik vinosti apelanta, i razloge zbog čega je sud našao da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem. Okružni sud je istakao da nije tačan navod apelanta da je presuda bazirana na dokazima koji nisu valjani i dao svoje obrazloženje za to, te da eventualne nepravilnosti nisu takve da bi uticale na drugačije donošenje odluke ili da bi uticale na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Što se tiče čitanja iskaza oštećenog A.Š. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primjenio zakonska ovlaštenja iz člana 280. ZKP, te je pročitan iskaz ovog svjedoka. Školovanje u Oksfordu prema stavu Okružnog suda predstavlja okolnost koja bi znatno otežala neposredno saslušanje ovog svjedoka. Osim toga, odbrani apelanta je data mogućnost da postavi pitanja koja bi postavio svjedoku, te da ospori ili potvrdi navode iz iskaza, čime su ispoštovane odredbe ZKP, kao i garanacije člana 6. Evropske konvecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Što se tiče odnosa apelanta prema krivičnom djelu Okružni sud je naveo da za pomaganje nije neophodno da je pomagač svjestan svih pojedinosti u izvršenju krivičnog djela već je dovoljna svijest da on svojim radnjama podupire izvršenje djela drugog lica. Iz svih izvedenih dokaza sud je ocjenio da je apelant stavio na raspolaganje B.Š. svoje vozilo, i ostale dalje radnje apelanta upućuju da je podupirao krivično djelo otmice i njegovo ostvarenje. Prema stavu Okružnog suda analazirajući djelatnost apelanta vidljivo je da se njegove aktivnosti iscrpljuju u olakšavanju otmice A.Š. koju preduzima B.Š. što po mišljenju suda ukazuje da ne postoji na strani apelanta kvalitativni eksces koji se sastoji u izvršenju nekog drugog krivičnog djela u odnosu na svijest optuženog. Okružni sud je našao da je kazna pravilno odmjerena apelantu, te je zbog svega navedenog žalbu odbio.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije jer nije ispoštovan princip kontradiktornosti postupka, odnosno apelant nije imao pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka i oštećenog A.Š. Apelant navodi da ostaje kod svih žalbenih navoda koje je istakao u žalbi protiv prvostepene presude.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant je naveo da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na pravično suđenje jer mu nije omogućeno da se primjeni načelo kontradiktornosti, odnosno načelo unakrsnog ispitivanja. Apelant se žali da je presuda zasnovana na izjavi svjedoka A.Š. koji nije pozvan na glavni pretres. Nadalje, apelant navodi da je cijela otmica iscenirana. Apelant takođe navodi da ostaje kod navoda iz žalbe protiv prvostepene presude.

10. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Naprimjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. «zaštićenih svjedoka». Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

11. Imajući ovo u vidu, a vezano za apelantove navode o povredi prava na ispitivanje svjedoka A.Š., Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka sud proveo dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane te da nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu. Dalje, Ustavni sud konstatuje da se sud pozvao na stav 2. člana 280. KZ kojim je utvrđeno da izuzetno zapisnici dati u istrazi mogu biti pročitani na glavnom pretresu ukoliko je dolazak lica koja su dala izjavu pred sud znatno otežan. Sud je cijenio da je činjenica da je A.Š. na školovanju u Velikoj Britaniji otežava njegov dolazak pa je odlučio da njegov iskaz pročita. Pri tome, odbrani je data mogućnost da da primjedbe na iskaz, koje je sud cijenio nebitnim. Takođe, u obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da odluka suda nije bazirana na iskazu samo A.Š. te da njegov iskaz nema karakter odlučujućeg za presuđenje. Na osnovu rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo otmice, te su sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe.

12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi očigledno ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi očigledno ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetna krivična djela. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, a ne isključivo iskaza oštećenog, utvrdio da se u radnjama apelanta nalaze sva obilježja krivičnog djela otmice, te da je dao razloge za odluku da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem, Ustavni sud ne nalazi ništa što očigledno ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primjenjeno. Obzirom da je sud razmotrio odbranu apelanta, i istu cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, Ustavni sud nije našao da su osporene odluke očigledno u suprotnostima sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2054/08 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio