Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2820/06 (V. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Testament
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2820/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2820/06, rješavajući apelaciju Vlade Radulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Radulovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

691/05 od 14. aprila 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-367/03 od 10. juna 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Prijedoru, broj P-30/97 od 12. septembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 12. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-691/05 od 14. aprila 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-367/03 od 10. juna 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-30/97 od 12. septembra 2002. godine.

2. Osnovni sud u Prijedoru je donio Presudu, broj P-30/97 od 12. septembra 2002. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je testament njegovog oca, sastavljen 20. aprila 1994. godine u sudu u Prijedoru, ništav zbog mana volje. Istom presudom je usvojen dio tužbenog zahtjeva apelanta pa je utvrđeno da ½ nekretnina upisanih u p.l. br. 2834/02, k.o. Prijedor II predstavljaju bračnu tekovinu, odnosno zaostavštinu majke apelanta, te je u tom dijelu sudski testament oca apelanta ništav. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da 1/8 djela nekretnina čine suvlasnički dio tužitelja, u zajedničkoj imovini njegovih roditelja, te da se utvrdi da je u tom dijelu sudski testament ništav. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je prekinut ostavinski postupak u predmetu Osnovnog suda, broj O-100/96, i apelant je upućen na parnicu kako bi dokazao da je ½ zastavštine imovina njegove majke, kako je 1/8 zaostavštine njegova imovina, te kako je kod njegovog oca u momentu zaključenja testamenta postojala mana volje. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da se radi o punovažnom testamentu, u skladu sa članom 65. Zakona o nasljeđivanju, jer u momentu sačinjavanja testamenta nisu postojale mane volje na strani testatora. Naime, sud nije prihvatio navod apelanta da je testator bio u zabludi, jer je mislio da mu sin zbog ratnih dejstava neće doći u Prijedor, jer je prije sačinjavanja testamenta s njim stupio u kontakt. Osim toga, testator je dao razloge u testamentu zašto imovinu ostavlja tuženoj. Sud je nadalje naveo da, u skladu sa sudskom praksom, nadziđivanjem, adaptacijom i dogradnjom na tuđem objektu ne stiče se svojina, ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno. Kako to nije slučaj u konkretnoj situaciji taj dio tužbenog zahtjeva apelanta sud je odbio kao neosnovan. Sud je utvrdio da je supruga umrlog u toku braka stekla svojinu na imovini navedenoj u testamentu, te je sud utvrdio da tim dijelom imovine testator nije mogao raspolagati, zbog čega je taj dio testamenta proglasio ništavim.

4. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelant i tužena. Okružni sud donio je Presudu, broj Gž-367/03 od 10. juna 2005. godine, kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

5. Apelant i tužena su izjavili reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud donio je Presudu kojom je djelimično uvažio reviziju tužene i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je usvojen dio apelantovog zahtjeva, tako što se utvrđuje da je apelantova majka, Desa Radulović, na spornim nekretninama stekla pravo vlasništva sa ½ dijela po osnovu zajedničkog sticanja u braku sa ostaviocem, pa je ništav testament testatora kojim je raspolagao sa ¼ dijela na navedenim nekretninama, koji ne ulazi u njegovu zaostavštinu. Vrhovni sud je našao da su nižestepene presude pravilne i da su navodi revizije apelanta i tužene neosnovani, za šta je dao detaljne razloge, ali je djelimično usvojio dio revizije tužene, jer je našao da je ispravan navod tužene da je ½ imovine bila imovina umrle majke apelanta, ali poslije njene smrti imovina bi pripala apelantu i njegovom ocu sa dijelom ½, kao nasljednicima, te nižestepeni sudovi nisu pravilno zaključili da testaor nije mogao raspolagati sa 1/4 imovine.

6. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i drugi članovi Ustava i Evropske Konvencije. Iz navoda apelancije proizilazi da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evroopske konvencije smatrajući da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo. Apelant ponavlja navode tužbe u pogledu pravne valjanosti osporenog testamenta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer su redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer je prema navodima apelanta testament sačinjen pod pritiskom i prijetnjom. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, sam po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da su sudovi odlučujući o tužbi, žalbi i reviziji apelanta utvrdili da je testament sačinjen 1994. godine, ali da nije bilo nedostataka volje testatore, kao ni prisile i prijetnje, te da testament isupnjava sve zakonske uslove kako je predviđeno članom 65. Zakona o nasljeđivanju. Takođe, sudovi su utvrdili da je neosnovan zahtjev apelanta da se utvrdi njegovo suvlasništvo na imovini jer je pomagao da se adaptira imovina testatora, jer prema sudskoj praksi nema osnova za takvo nešto. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2820/06 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio