Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/06 (M. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2840/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2840/06, rješavajući apelaciju Mirjane Gvozdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Gvozdić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

229/05 od 2 juna 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj GŽ-1380/02 od 2. decembra 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-1547/93 od 6. decembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Gvozdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je, 16. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud,) broj Rev-229/05 od 2 juna 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-

1380/02 od 2. decembra 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1547/93 od 6. decembra 2001. godine.

2. Grad Banja Luka, kojeg zastupa Republičko javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je prijedlog za izdavanje naloga za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je koristila apelantica, zbog neplaćanja zakupnine. Osnovni sud je donio Rješenje, R-342/92 od 5. avgusta 1993. godine, kojim je usvojen prijedlog i naloženo apelantici da isprazni poslovni prostor i preda ga tužitelju. Kako je apelantica podnijela prigovor protiv rješnja kojim joj je naređeno vraćanje poslovnog prostora predmet je dalje vođen prema odredbama Zakona o parničnom postupku.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-1547/9 od 6. decembra 2001. godine, određeno je da se otkazni nalog, broj R-342/92 od 5. avgusta 1993. godine, održava u cjelosti na snazi. Apelantica je obavezena da isprazni poslovni prostor i vrati ga tužitelju u posjed, te da mu nadoknadi troškove postupka u roku od 15 dana od dana prijema presude. U toku postupka apelantica je istakla da nije ostvarivala zaradu u ratnom periodu i da nije mogla platiti zakupninu, te da nije dobila opemenu o neplaćanju zakupnine, zbog čega nema uslova za otkaz ugovora. Sud je primjenom odredbe člana 26. i 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija zaključio da su se stekli uslovi za otkaz ugovora, zbog neplaćanja zakupnine.

4. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu. Okružni sud donio je Presudu, broj GŽ-

1380/02 od 2. decembra 2004. godine, kojom je žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju.Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-229/05 od 2. juna 2006. godine, kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo i da su ispunjeni svi zakonski uslovi za otkaz ugovora o zakupu. Vrhovni sud je takođe naveo da tužitelj nije bio obevazan da apelanticu opomene za neplaćanje zakupnine, jer ta obaveza postoji samo u slučaju kada su zaključeni ugovori o zakupu na određeno vrijeme, kako je predviđeno članom 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantica u apelaciji hronološki iznosi činjenice kako su se desile u toku postupka, smatrajući da je do povrede navedenih ustavnih prava došlo usljed pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je presudama redovnih sudova došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Apelantica se dalje žali da tužitelj nije u roku tražio izvršenje, te je u skladu sa članom 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ugovor o zakupu prećutno produžen, te je njenim iseljenjem koje je provedeno 30. januara 2006. godine povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud proveo postupak u kojem je utvrdio da apelantica nije plaćala zakupninu, te da su nastupili uslovi za otkaz ugovora o zakupu poslovne prostorije. Apelantica je u toku postupka tvrdila da nije imala zarade, te da radi toga nije mogla platiti zakupninu, ali da nije ni dobila opomenu o otkazu ugovora, zbog čega nisu postojali uslovi za otkaz ugovora.

11. Osnovni sud je primjenom odredbe člana 26. Zakona zakupu poslovnih zgrada i prostorija, utvrdio da ugovor zaključen na neodređeno vrijeme prestaje otkazom, preko nadležnog suda, te da su ispunjeni uslovi za otkaz. Okružni sud je potvrdio prvosstepeni presudu, kao i Vrhovni sud koji je naveo da su neosnovani navodi revizije, jer su sudovi pravilno utvrdili da su ispunjeni uslovi određeni članovima 26.-30. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, jer apelantica nije plaćala zakupninu. U vezi sa prigovorom apelantice da joj nije dostavljena opomena za neplaćanje zakupnine Vrhovni sud je utvrdio da ova obaveza, koja je propisana članom 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, postoji u slučaju zaključenja ugovora na određeno vrijeme. U konkretnoj situacija takva obaveza ne postoji jer tužitelj i apelantica su imali zaključen ugovor na neodređeno vrijeme. U vezi sa ovim ugovorima jedino ograničenje je da se ne mogu otkazati u roku od godine dana od dana zaključenja, što je u konkretnom slučaju ispoštovano. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, navodi koje apelntica ističe u apelaciji su bili predmet ispitivanja pred Okružnim, odnono Vrhovnim sudom i sudovi su obrazložili zašto ne prihvata žalbene navode apelantice. Ustavni sud u konkretnom slučajunije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelantice. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Navod apelantice da tužitelj nije u roku tražio izvršenje, te je u skladu sa Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ugovor prećutno produžen Ustavnu sud neće ispitivati jer isti nije predmet osporenih presuda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/06 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio