Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2942/06 (D. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2942/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2942/06, rješavajući apelaciju Drage Arapovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Arapovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-
06-000597 od 7. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-450/05 od 20. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Arapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je, 31. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000597 od 7. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-450/05 od 20. marta 2006. godine.
2. „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenula je postupak protiv apelanta radi regresnog duga. Općinski sud donio je Presudu, broj P-450/05 od 20. marta 2006. godine, kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 2.100 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. aprila 2002. godine do konačne isplate, te iznos od 1.305,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. decembra 2002. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon dokaznog postupka u kojem je sud saslušao pranične stranke, vještake, te izvršio uvid u dokumentaciju, utvrđeno da je apelant upravljao vozilom marke «Peugeot», 8. marta 2002. godine uveče, da se desila saobraćajna nezgoda na način da je apelant svojim prednjim čeonim dijelom udario vozilo „Mercedes“ u desni prednji dio, koje se kretalo malom brzinom ili stajalo u lijevoj traci, da je razlog skretanja apelanta u lijevu traku promjena režima kretanja vozilom manevrom vozača i dovođenjem vozila u kružno kretanje većeg radijusa od radijusa krivine. Ova promjena kretanja vozila kojim je upravljao apelant dovela je do nezgode, dok vozač „Mercedesa“ nije ničin izazvao nesreću. Sud je zaključio da je apelant kriv za nesreću jer se ponašao suprotno odredbama Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, te da je kritične prilike bio pod uticajem alkohola, što je sud utvrdio na osnovu zapisnika. Sud nije prihvatio iskaz apelanta da je krittične večeri konzumirao salatu sa sirćetom, kao ni da je kretanje promjenio zbog pješaka kojeg je htjeo zaobići, kako je istakao na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu, jer je takav iskaz suprotan dokazima u spisu. Sud se pozvao na odredbu čl. 178. i 186. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 13. Zakona o osiguranju od auto odgovornosti i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Kamate je sud dosudio na osnovu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, a troškove postupka na osnovu odredbe člana 386. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.
3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu, broj 007-0-Gž-06-000 597 od 7. septembra 2006. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana. Regresnom tužbom tužitelj potražuje od apelanta, koji je u alkoholiziranom stanju počinio saobraćajnu nesreću, iznos koji je on isplatio trećim licima kojima je apelant nanio štetu. Sud je našao da nije bitno što apelant nema zaključen ugovor sa tužuteljem, jer tužitelj ima pravo naknade po obaveznom osiguranju od auto nesreće sa licem koje je upravljalo vozilom i u alkoholiziranom stanju počinilo nesreću. Takođe, Kantonalni sud je našao da su neosnovani navodi da alkoholiziranost nije pouzdano utvrđena, jer je u skladu sa zakonskim propisima, tada važećeg Zakona o sigurnosti i prometu na cestama, na osnovu alkometra utvrđeno prisustvo alkohola u krvi tuženog. Osim toga, zakonskim propisima je regulisano da u slučaju alkoholiziranosti vozača iznad 0,5 promila pretpostavlja se da je uzrok nesreće alkohol, dok se suprotno ne dokaže. Apelant je trebao dokazati da uzrok nesreće nije alkoholiziranost, što nije uspio u toku postupka. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je odbio žalbu.
4. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u toku postupka bilo potrebno utvrditi da je apelant odgovoran za nezgodu, da je imao u trenutku nesreće više od 0,5 promila alkohola u krvi, te da je prisustvo alkohola uzročnik nesreće. S tim u vezi apelant osporava i način utvrđivanja alkohola u krvi („nepouzdanim“ aparatom „Dreger“), utvrđenu količinu te, generalno način na koji su sudovi cijenili uzrok nesreće.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li suispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu zagarantovanih prava i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad seutvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja zaštićenih prava.
7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravio na imovinu, te smatra da nisu ispunjeni određeni zakonski uslovi da bi tužitelj mogao potraživati od apelanta naknadu za štetu isplaćenu trećim licima, prije svega da nije dokazano da je odgovoran za nesreću, da je počinio nesreću u alkoholiziranom stanju i da je alkohol isključivi uzrok nesreće. Iz navedenog proističe da apelant povredu svog prava vidi u činjenici da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primjenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, i to na osnovu iskaza parničnih stranaka, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, kao i uvidom u pimenu dokumentaciju, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka ili arbitrarnost u utvrđivanju činjenica. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da su sudovi detaljno obrazložili zašto apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije odlučivanje, nalazeći da je apelant na način naveden u obrazloženju presude uzrokovao saobraćajunu nezgodu, zbog čega tuženi ima pravni osnov na regresnu tužbu. Sudovi su u dvije instance razmotrili navode apelanta, te dali razloge za donošenje svojih odluka, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju došlo do povrede prava na imovinu. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanta i predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani .
9. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić