Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1179/06 (E. I.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Strani državljanin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1179/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1179/06, rješavajući apelaciju Envera Ibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Ibrahimovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-7/06, od

26. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enver Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Pazara-Kukare, kojeg zastupa Emir Kapidžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br. KV-7/06, od 26. aprila 2006. godine, KPV-17/05 od 8. marta 2006. godine, KPŽ-09/06 od 23. februara 2006. godine i KPV-17/05 od 7. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud «obustavio izvršenje navedenih rješenja, zbog neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta koje već trpi, te koje bi mogle biti i veće dok se predmet ne riješi u meritumu». Ustavni sud je, na svojoj sjednici od 9. maja 2006. godine, donio rješenje broj AP-1179/06, kojim je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Suda BiH, broj KPV-17/05 od 7. februara 2006. godine, apelantu, koji se nalazi u pritvoru po rješenju Suda BiH, broj KPP-47/05 od 1. aprila 2005. godine, produžen je pritvor do pravomoćnosti presude, a najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je Sud BiH, nakon završenog dokaznog postupka, vijećanja i glasanja donio presudu, broj 17/05, od 7. februara 2006. godine, kojom je apelanta oglasio krivim za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZBiH), a u vezi sa čl. 29. i 54. KZ BiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sud BiH je odlučio da osporenim rješenjem apelantu produži pritvor do pravomoćnosti presude, imajući u vidu da je apelantu izrečena kazna zatvora, te da apelant ima prebivalište u Novom Pazaru u Srbiji i Crnoj Gori, kao i činjenicu da je apelant državljanin Srbije i Crne Gore, te je realno očekivati da bi apelant puštanjem na slobodu mogao veoma lako preći bilo koju od graničnih zemalja. Ujedno, imajući u vidu propise o ekstradiciji Srbije i Crne Gore, Sud BiH smatra da bi bilo onemogućeno da apelant izdrži kaznu zatvora koja mu je izrečena. Sud BiH je smatrao, s obzirom na utvrđenu i izrečenu kaznu zatvora, da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora sadržani u tački a) stav 1. člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), te je odlučio kao u izreci rješenja u skladu sa članom 138. stav 1. ZKP BiH, s tim da pritvor može trajati najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.

3. Rješenjem Suda BiH, broj KPŽ-09/06 od 23. februara 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja Suda BiH, broj KPV-17/05 od 7. februara 2006. godine, u kojoj je apelant osporio postojanje opasnosti od bjegstva iz člana 132. stav 1. tačka a. ZKP BiH. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u skladu sa čl. 317. i 319. KZ BiH, žalba apelanta dopuštena ali je neosnovana. U skladu sa članom 132. stav 1. ZKP, žalbeno vijeće je slijedilo raspravno vijeće Suda BiH koje je presudom od 7. februara 2006. godine utvrdilo da je apelant kriv za počinjenje produženog krivičnog djela pranja novca za koje se tereti u optužnici. Žalbeno vijeće je smatralo da se, bez obzira na izricanje presude protiv apelanta, pitanje postojanja osnova za pritvor nije u međuvremenu značajno promijenilo, a da apelant nije bio u mogućnosti da iznese dodatne argumente, koji bi promijenili stav o produženju pritvora. Žalbeno vijeće se pozvalo na razloge koji su dati u rješenju od 13. decembra 2005. godine i zaključilo da opasnost od bjegstva još uvijek postoji (član 137.stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a. ZKP).

4. Rješenjem Suda BiH, broj KPV 17/05 od 8. marta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog branioca apelanta za ukidanje pritvora i određivanje jemstva. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, 10. februara 2006. godine, podnio i molbu za ukidanje pritvora uz određivanje jemstva u iznosu od 200.000 KM, koji iznos je u vidu hipoteke na svojim nekretninama podnio Mithat Ibrahimović, srodnik apelanta. Sud BiH je utvrdio da je apelantu, nakon izricanja presude, produžen pritvor uz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a, odnosno zbog postojanja opasnosti od bjegstva. Sud BiH je ocijenio, imajući u vidu činjenicu da apelant ima prebivalište u Novom Pazaru, te da je državljanin Državne Zajednice Srbije i Crne Gore, da postoji realna opasnost da bi puštanjem na slobodu mogao pobjeći, odnosno da bi povratkom u DZ SiCG bilo onemogućeno njegovo upućivanje na izdržavanje izrečene kazne zatvora zbog trenutno važećih propisa o ekstradiciji, čega je i sam apelant svjestan. Sud je smatrao da predloženo jemstvo u konkretnom slučaju nije adekvatna mjera, te da je zadržavanje u pritvoru do stupanja na izdržavanje kazne neophodno za obezbjeđenje prisustva apelanta do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka.

5. Na ovo rješenje, apelant je izjavio žalbu. Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-7/06, od 26. aprila 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje od 8. marta 2006. godine. Sud BiH je, pored ponavljanja razloga iz prvostepenog rješenja, naveo da ne smatra dato jemstvo realnim, već precijenjenim, te nedostatnim, jer davalac jemstva nije pružio neophodne dokaze koji su propisani relevantnim procesnim propisom.

6. Iz navoda apelacije proizilazi da je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo apelanta na slobodu i sigurnost ličnosti zagarantirano članom II/3 (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je do sada uložio žalbe na sva rješenja o produženju pritvora koje su odbijene uz obrazloženje da «optuženi je strani državljanin, te postoji opasnost od bjegstva». Apelant smatra da je navedena rečenica uhodana fraza koju koristi sud, bez dublje analize i bez individualizacije na konkretan predmet i konkretnu osobu. Ovakvim stereotipnim rješenjima bez razmatranja da li stvarno postoji opasnost od bjegstva sud krši pravo na slobodu i sigurnost ličnosti zagarantirano članom 5. Evropske konvencije. Apelant ističe da zbog neosnovanog pritvora trpi i materijalnu i nematerijalnu štetu. Materijalna šteta se ogleda u nemogućnosti da radi i ostvaruje prihod, te u povećanim troškovima njegove porodice zbog posjeta i donošenja raznih potrepština. Nematerijalna šteta se ogleda u duševnim patnjama koje preživljava zbog neosnovanog pritvora. Apelant smatra da mu pripada pravo na pravičnu naknadu u iznosu od 2.000 KM koja bi bila samo djelimična satisfakcija za pretrpljenu štetu, te naknadu troškova za zastupanje koji iznose 591 KM.

7. U prijedlogu za donošenje privremene mjere, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pobijanih rješenja, zbog neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta koje već trpi, a koje bi mogle biti i veće dok se predmet ne riješi u meritumu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana iz slijedećih razloga.

10. Član 5. stav 1(c) Evropske konvencije propisuje pravo svake države da liši slobode i zadrži u pritvoru lice „[…] kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne“. Svakako da sama teoretska mogućnost bijega nije dovoljna da se primjeni ova odredba (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Stögmuller v. Austrije, od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9). Potrebno je da se uzmu u obzir svi specifični razlozi svakog pojedinog slučaja, kako bi se utvrdilo da li postoji rizik od bijega. Prvi razlozi su oni, koji mogu osumnjičenog/optuženog navesti da pobjegne, kao što je priroda ili težina kazne koja se može izreći. Ipak, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, sama težina kazne nije dovoljna da se izrekne pritvor (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Matznetter v. Austrije, od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 10).

11. U konkretnom slučaju, u vrijeme okončana postupka u vezi sa izrečenim pritvorom (rješenje Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-7/06, od 26. aprila 2006. godine), apelant je bio u pritvoru nešto više od godinu dana (od 31. marta 2005. godine – rješenje Suda BiH, broj KPP-47/05, od 26. aprila 2005. godine). S obzirom da je nepravomoćno osuđen prvostepenom presudom (broj KPV-17/05, od 7. februara 2006. godine) i kažnjen na dvije (2) godine zatvora, apelantu je, prema relevantnim odredbama ZPP-a predstojalo da boravi u pritvoru još najmanje godinu dana, ukoliko se okolnosti ne bi promijenile. Prema stavu redovnih sudova, a što potvrđuje Ustavni sud, to je, još uvijek, relativno dug period, koji može biti razlog za bijeg. Međutim, ova činjenica sama po sebi nije dovoljna za osnovanost pritvora. Ipak, Sud BiH je naveo da apelant nema bosansko-hercegovačko državljanstvo, a da su mali razlozi koji bi ga vezali na Bosnu i Hercegovinu dosta slabi. Apelant ima samo privremeno boravište u Bosni i Hercegovini, a stalno boravište ima u državi u kojoj ne važi ekstradicijski postupak kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Konačno, jamstvo koje je ponuđeno, prema stanovištu Suda BiH, ne ispunjava potrebne zakonske uslove. Ustavni sud, prema svojoj dosadašnjoj praksi, nema pravo, u principu, da preispituje osnovanost ovakvog zaključka koji se tiče primjene relevantnog propisa (U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 17).

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1179/06 (E. I.) | Sudska praksa | Aktio