Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/06 (S. J.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1222/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1222/06, rješavajući apelaciju Stojanke Jekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Jekić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-560/05, od 11. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojanka Jekić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zvornika, zastupana po Veri Lazić, advokatici iz Zvornika, podnijela je 21. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-560/05, od 11. novembra 2005. godine.
2. Apelantica je u toku 2003. godine pokrenula postupak protiv OŠ „Vuk Karadžić“ iz Zvornika radi zaštite prava iz radnog odnosa. U svojoj tužbi tražila je da se naredi tuženom da poništi svoju odluku o prestanku radnog odnosa, broj 470/02, od 27. decembra 2002. godine, kao nezakonitu, i da donese novu odluku kojom se apelantici izdaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu sa njenom stručnom spremnom kod tuženog.
3. Konačnom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-560/05, od 11. novembra 2005. godine, odbijena je revizija apelantice, te potvrđena presuda drugostepenog suda, kojom je tužba apelantica odbijena kao neosnovana. U svom obrazloženju, Vrhovni sud Republike Srpske je naveo da član 18. stav 2. Zakona o radu RS („Službeni glasnik RS“, br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) predviđa dva uslova pod kojim se može zahtijevati ugovor o radu na neodređeno vrijeme: (a) da je apelantica sklopila više ugovora o radu na određeno vrijeme i da je (b) u minule tri godine ostvarila ukupni radni staž od najmanje 24 mjeseca. Vrhovni sud Republike Srpske je primjenom člana 28. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, br. 32/00, 40/00, 47/02, 38/03, 110/03 i 67/05) utvrdio način obračunavanja radnog staža ukoliko ugovorna strana (zaposlenik) ne radi puno radno vrijeme. Na taj način, Vrhovni sud Republike Srpske je utvrdio da je apelantica, u minule tri godina, uzimajući u obzir da je radila s nepunom normom, ostvarila radni staž u kraćem trajanju od 24 mjeseca, zbog čega joj se ne može priznati pravo na sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme.
4. Apelantica tvrdi da su joj povrijeđena prava iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nadalje, prava iz člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, prije svega, ističe da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa ili utvrđivanje činjenica bilo očigledno proizvoljno, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, točka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o pitanju primjene i tumačenja pozitivno-pravnih propisa. Naime, kao što je već navedeno, član 18. stav 2. Zakona o radu propisuje da je za ostvarenje zakonske pretpostavke o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme potrebno, inter alia, da je zaposlenik na određeno vrijeme u posljednje tri godine rada po osnovu ugovora na određeno vrijeme ostvario 24 mjeseca rada. Vrhovni sud je izraz „24 mjeseca rada“ tumačio sistemski, u duhu člana 37. stav 3. Zakona o radu i relevantnih odredi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S obzirom da ovo tumačenje za Ustavni sud nije arbitrarno, Ustavni sud nema nadležnost da ispituje da li je Vrhovni sud protumačio zakonske odredbe na „najsvrsihodniji“ ili na „najoptimalniji“ način, s obzirom da to pravo leži u diskreciji sudova. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Na kraju, Ustavni sud naglašava da apelantica nije navela niti jedan razlog zbog kojeg smatra da je diskriminirana u vezi sa navedenim pravima.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić